HDZ-ovo prodavanje cigli i Kerumova balada o raštiki

PONEDJELJAK Pršut

Bilo je istovremeno tužno i zabavno, barem dok je trajalo, sve to sa secesijom, vratima i prozorima, rašćikom, konzervatorima i nesuđenom konobom Pršut u Bihaćkoj ulici.

Da, znamo da jedan ilegalni pothvat na zaštićenom kulturnom dobru - ako se doista pokaže da se o tome radilo i da tri konzervatorske prijave imaju smisla - nije baš najbolji povod za zabavu i smijeh, no tako to ide s Kerumom. Lakše je smijati se, nego plakati.

Ako ćemo za ozbiljno, dobro znamo tko ga drži ondje gdje jest. HDZ, naravno, kojemu je vlast uvijek i vječno iznad svih principa i skrupula.

U ovotjednom nastavku sage zabilježili smo građevinske inspektore koji su u Bihaćkoj poljubili vrata kada su se ondje napokon pojavili, te Keruma koji 'zbog loše reklame' sada najednom odlučuje prodati prostor. Pa još najavljuje tužbu protiv novinara 'jer je već imao kupca koji je potpisao sporazum, pa odustao' zato što su oni  'pisali po nečijem nalogu'.

O imovini koja zapravo nije njegova, nego je sklonjena na nećakovo ime. 

Puno je tu nelogičnosti i bizarnosti da bismo ih pojedinačno raščlanjivali. Pametnome ne treba, glupome ne pomaže.

UTORAK Stres

Kako se moglo i očekivati, problemi s otpadom postaju sve ozbiljniji. Zasad su ograničeni na manje sredine poput Brača, Vrgorca ili Sinja, ali izvjesno je da se kreću prema Karepovcu i Splitu. 

Kako iz Zagreba šalju odluke o zatvaranju jednog po jednog odlagališta i kako se ona preostala sve brže pune, tako sve realnijim postaje službeni plan da se kompletno županijsko smeće korak po korak preusmjerava prema splitskom poluotoku.

A kad se i Karepovac napuni - a ovim tempom i angažmanom oko razdvajanja otpada i to će se dogoditi ranije nego što je planirano - bit će stvorene sve pretpostavke da se udavimo u vlastitom smeću.

A Lećevica se već pretvorila u mit i nikako da mrdne s mjesta, dok njeni šefovi u neuobičajeno kratkim vremenskim intervalima bježe glavom bez obzira - i to, zanimljivo, svi u istom smjeru. U 'Vodovod'.

'Pogledajte kakva je atmosfera oko ovog projekta. To je ogromni stres, ja imam dva metra i meni je teško podnositi atmosferu u ovoj dvorani, toliko smo je 'ostrastili', toliko je niskih udaraca da moraš biti dobar materijal da bi to podnio', objašnjavao je ovog tjedna dožupan Ante Šošić razloge za novu obezglavljenost uvjerljivo najvažnijeg projekta u županiji.

Stres, dakle. Mašala: onda je sve u redu, ne treba nam Lećevica. Tko je vidio raditi ako će te to uzrujati.

SRIJEDA Princip

Evo recimo Marjan: toliko su se svi naradili oko njega da je čudo da još uvijek stoji na mjestu.

No jednu opsesiju ipak ne uspijevamo dokučiti do kraja: zbog čega cijela bulumenta ljudi sa svih strana, od politike do nevladinih udruga, uporno inzistira da Marjan treba prijeći u državno vlasništvo?

Da, znamo - trenutni zakoni idu tome u prilog, a s financijske strane sasvim sigurno bismo uštedjeli da smo 'sanaciju' šume platili iz državnog umjesto iz gradskog proračuna. Ali neke stvari ipak nemaju cijenu, pa tako ni 'tabularna izjava' koju gradonačelnik uporno odbija potpisati.

I neka odbija. U moru bizarnih, pogrešnih i vjerojatno protuzakonitih poteza oko Marjana ovo je zapravo jedan od rijetkih principijelnih.

ČETVRTAK Mural

Muralu posvećenom pokojnoj Jugoplastici mjesto možda zaista nije u srcu Dioklecijanove palače - dapače, poprilično smo sigurni da je to tako - ali njegovo brisanje u rekordnom roku spada u red najvećih bizarnosti, pogotovo jer se dogodilo doslovno u tjednu u kojemu obilježavamo trideset godina od onog prvog uspona na krov Europe.

Da su stotine i tisuće drugih škrabotina maknute prije ove, nitko ne bi imao riječi protiv akcije. Ali opet, da u gradu vlada savršen red - teško da bi se netko okuražio i početi sprejati, pa makar i u čast Jugoplastike.

Puno je teorija zašto je glavni gradski konzervator Rade Bužančić zatražio micanje murala i zašto su mu gradski komunalci udovoljili, a najpopularnija je tvrdnja da nekome smeta stari naziv kluba i navodna asocijacija na Jugoslaviju. Rekli bismo da je to ipak malo, malo vjerojatno - Bužančiću po svemu sudeći smetaju znakovi života u Getu, a pogotovo baš ovdje, pod njegovim prozorom.

Da je kakav promućurni ugostitelj probušio zid Palače, raširio štekat ili metnuo reklamu, ni po muke. Našlo bi se valjda zrno razumijevanja. Ali mural, ej, pa to je zbilja nedopustivo.

PETAK Biznis

HDZ-ovka Marija Boban razvila je sjajan biznis: školama kojim posredno i neposredno drma Županija - dakle, njena vlastita stranka - prodaje usluge zaštite osobnih podataka, što je posao koji bi u većini njih mogao i trebao obavljati školski tajnik.

Ovako, na prvi pogled, nije se morala toliko mučiti: jednako im je mogla prodavati i cigle. Našlo bi se objašnjenje zašto su škole raspoložene za kupiti ih. Pogotovo ako na njima stoji logo HDZ-a.

Boban je bila toliko drska da je čak i odbila odgovoriti na pitanja koja joj je na ovu temu postavila Slobodna Dalmacija, valjda računa da se u moru afera njen poslić može lako i jednostavno zagubiti.

I u pravu je. Tko će više to pohvatati.

SUBOTA Poruka

Sedamdeset i peta godišnjica oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu protekla je bez konkretne podrške gradske uprave, inače silno angažirane baš oko protokola, obljetnica, vijenaca i simbolike.

Ali i to je neka poruka, jel'te. 

NEDJELJA Predsjednica

A predsjednica nam je opet pohodila grad, ovaj put zbog promocije dokumentarca o velikom Ivanu Gudelju, i opet se zaplela u vlastite nogometne baljezgarije. O svemu ona voli pričati - pa, eto i o Hajduku i Dinamu u osamdesetim godinama prošlog stoljeća - samo o svojim postupcima u nešto novijim datumima nikako da gukne. 

Organizator rođendana je ispao iz igre i utekao u Hercegovinu, a budalaštinu o 'orjunašima' nekako bi valjalo sprati sa sebe.

Ali ne ide, pa ne ide.