OKRUGLI STOL O NASILJU NAD ŽENAMA 'Županija ima samo 12 mjesta u skloništu, a potrebe su više nego dvostruko veće'

Fotogalerija (21)

U Beton kinu splitskog Multimedijalnog kulturnog centra održan je okrugli stol u organizaciji stranaka Direkt, Možemo! i SDP pod nazivom 'Što lokalna zajednica (ne) čini za zaštitu žena od nasilja i kako možemo bolje?'. Raspravljalo se o temi koja je nažalost i u 2025. godini i dalje aktualna, a to je nasilje nad ženama.

Sudionice su bile Dunja Bonacci Skenderović - autorica najsveobuhvatnijeg istraživanja o partnerskom femicidu u RH 'Ili moja ili ničija', Petra Sinovčić - koordinatorica Centra za ženska prava 'Vinka Bulić', članica udruge Domine, Marta Grbić Barač, voditeljica Caritasovog Skloništa za žrtve nasilja te Livia Plančić, predsjednica udruge za pomoć žrtvama Bijeli krug Hrvatske.

'Nedavno sam našla da su iz Ministarstva socijalne skrbi izjavili da na nivou Hrvatske ima dovoljno mjesta u skloništima, da su kapaciteti dostatni da pokriju potrebe za smještajem žena žrtava nasilja i da je godišnja popunjenost nešto između 50 % i 60 %', upitala je Kristina Vidan.

Na njena pitanja odgovarala je Marta Grbić-Barač, voditeljica Caritasovog skloništa u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

'Mi smo još uvijek jedino sklonište na području Splitsko-dalmatinske županije, a naš kapacitet je 12 osoba. Radimo već 14 godina, a iz godine u godinu nam se pokazuje da su ti kapaciteti, s obzirom na to da pokrivamo cijelu županiju, a imamo i priljev iz ostalih dijelova Hrvatske - zapravo nisu dostatni. 

Kada pogledamo omjer broja stanovnika i 12 osoba, onda su nam brojevi jasni. U 2024. smo imali sveukupno 26 zahtjeva za smještaj žena i djece. Nažalost, uspjeli smo u našem skloništu smjestiti samo 11 žena i djece, upravo zbog tog manjka kapaciteta. Ženama koje nisu bile smještene u našem skloništu, budući da se radi o kriznim situacijama, ponuđen je smještaj u nekim drugim skloništima na području Hrvatske.

Voljela bih istaknuti da mi stvarno imamo odličnu suradnju sa zavodima za socijalni rad, s policijom i sudovima po pitanju zbrinjavanja žrtava nasilja, iako je naš kapacitet malen. Žrtvama nasilja koji u tom trenutku ne mogu biti smještene, nažalost, u području svojih gradova i ostati u svojoj poznatoj sredini, ponuđena je pomoć u nekim drugim dijelovima Hrvatske.

Isto tako, imamo sve češće situacije u kojima se ženama koje se obrate za pomoć zapravo preporučuju odlazak u neki drugi grad, u neko drugo sklonište, upravo zbog sve većih sigurnosnih rizika i opasnosti koje postoje.

Postoji jedan uigrani sustav podrške da u tom trenutku krizne situacije na najbolji mogući način svi zajedno odgovorimo na potrebe žena i djece koji nam se obrate za pomoć', odgovorila je Grbić Barač.

Vidan je dodala kako kapaciteti nisu dostatni te da je preporuka jedno mjesto na 10.000 stanovnika, tako da bi SDŽ trebala bar 42 mjesta.

Raspravljalo se i o prosječnoj dužini boravka žrtava, oblicima potpora koje oni dobiju u skloništu te postotcima žrtava koje se zapravo osamostale i izađu iz kruga nasilja.

'Nama je unazad nekoliko godina prosjek bio od šest do osam mjeseci boravka, ali zadnje dvije i pol godine bilježimo jedan značajan porast. Preko 80 % žena iskorištava maksimalni zakonski rok boravka u skloništu, odnosno punu godinu dana. Primjećujemo da se ženama sve teže osamostali, sve teže postići uvjete za samostalan život i zapravo im je potrebno sve više i više podrške, jer ono što vidimo u našem svakodnevnom radu je da su posljedice nasilja u obitelji sve značajnije, posebno na djecu, da su to sve ranije dobi djece na kojima se uočavaju obrasci nasilnih ponašanja, transgeneracijski prijenos i sl. Sve duže i duže im je potrebna ta vrsta podrške.

U prilog tome nam govori da imamo i veći broj žena koje izađu iz skloništa, a koje nastave koristiti neke naše usluge, savjetovanja, psihološke podrške, terapijskog rada ili pomoć u rješavanju nekakvih socijalnih prava i sl. U zadnje otprilike dvije godine žene sve duže borave i koriste ovih maksimalnih godina dana.

Ono što se nam u skloništu pokazalo kao jedno iskustvo je to da nam sve češće dolaze žrtve nasilja koje su strankinje i koje zbog jedne kompleksne situacije, zbog statusa koji nisu regulirani i automatskih prava koje ne mogu ostvariti, da ta godina dana nije dovoljna. I onda mi u suradnji sa zavodima za socijalni rad i nadležnim ministarstvom dogovaramo da im se produžiti godine dana, da ostanu kod nas dok se ne uspiju osamostaliti, osnažiti dovoljno i postići bar neki minimum uvjeta da mogu samostalno živjeti. Naravno, opet uz potporu cijelog sustava i nas kao Caritasa i svih udruga, odnosno zajednica koje su tu na raspolaganju.

Puno žena koje dođu kod nas imaju tu neku ideju da je izlazak zabranjen, da su one tu u zatvorenom, da je zapravo bitno očuvati tu jednu tajnost lokacije i svega... Evo da pojasnimo, sklonište je jedno sigurno mjesto koje je na tajnoj lokaciji, jer je upravo u onom trenutku životne ugroženosti bitno skloniti ženu i djecu na sigurno mjesto da se nasilje ne ponovi jer su životno ugroženi, ali zapravo u skloništu mi nastojimo da kroz vrijeme nastoje održati neki svoj normalan tok svakodnevice.

Na primjer, žena koja radi - nastavlja ići na posao, djeca koja su u vrtiću i školi - nastavljaju ići u vrtić i školu. Zapravo nam je cilj boravka u skloništu da žena osvijesti da unatoč tome što je proživjela nasilje i što je to bio razlog zbog kojeg je morala napustiti svoj dom, nije poanta da ona cijeli život bude obilježena tim iskustvom i da bude u identitetu žrtve. Iz tog razloga nam je bitno da preuzme kontrolu na svojem životu i da, iako postoje rizici i opasnosti, nastavljaju hrabro, kako su i krenule i s ovom prvom odlukom - napuštanjem nasilnog odnosa.

Unutar skloništa nam je jedan od glavnih cilja upravo postizanje uvjeta za samostalan život izvan nasilja. Prije svega je to postizanje ekonomske samostalnosti, pomoć ženi da pronađe posao, da može skrbiti za svoj obitelj zato što je zapravo ekonomska ovisnost o nasilniku jedan od glavnih razloga zašto se žene vraćaju nasilniku. Jer, kad postave to u nekakvu jednadžbu, ako ja sad krenem u samostalan život, nemam od čega hraniti svoju djecu, a s druge strane imam partnera koji je nasilan... Kad to stavlja na vagu, ovdje u opciji izvan nasilnog okruženja ona mora sve izgraditi ispočetka. Najčešće su to žene koje nikad nisu bile zaposlene zbog ekonomskog nasilja ili su bile dugotrajno nezaposlene i sama startna pozicija im je dosta nepogodna.

Iz tog razloga žene najčešće zbog svoje djece biraju trpjeti, zato što je sam početak jako strašan i jako izazovan. Zbog toga dosta radimo na postizanju te ekonomske samostalnosti.

Isto tako za vrijeme njihovog boravka u skloništu ih podržavamo u  psihološkom osnaživanju, prije svega u smanjenju posljedica nasilja u obitelji, najviše što se tiče rizika za fizičko i mentalno zdravlje koje su sve veći, kad govorimo o nekakvim našim iskustvima u radu te zapravo na prevenciji.

Većina žena koje dolazi u sklonište, nažalost, imaju snižen uvid u to što uopće nasilje jest. Dakle, postoje različiti oblici nasilja koje one uopće ne prepoznaju kao nasilne obrasce i jako puno se radi na tom obliku prevencije, a kod djece na ovom prekidu transgeneracijskog prijenosa nasilnih obrazaca ponašanja.

Bit smještaja u skloništu je, da koliko god vremena da one provedu kod nas, zapravo ih osnažimo kao individue, kao roditelje i da ih izvučemo iz tog identiteta žrtve jer stavljamo naglasak na to da, iako su zbog nasilja završile u skloništu, da nasilje nije ono što određuje njihovu vrijednost, a na kraju krajeva i njihovu budućnost', zaključila je.