Nova knjiga Julienne Bušić razotkriva sudbinu hrvatskih disidenata: 'Borba za istinu je smisao života'

Poznata hrvatsko-američka književnica, prevoditeljica i esejistica Julienne Eden Bušić dobro je poznata, čitana i cijenjena. Supruga Zvonka Bušića čekala je godinama. Sve je to opisala u svojim pričama, kolumnama, odnosno u brojnim časopisima i novinama, (po)najviše u inozemstvu.

Njezine tribine uvijek su dobro posjećene, a svojom iskrenošću i dobrim i zanimljivim temama svaki puta privlači sve više štovatelja, među kojima se osobito raduje – mladima.

Kao što je poznato, 1976. sudjelovala je u otmici američkog putničkog zrakoplova i za to bila osuđena na doživotni zatvor. Sudac koji je 1977. izricao presude Zvonku, Julienne i ostalim sudionicima otmice zrakoplova nije ih smatrao teroristima, čak što više, izrijekom je potvrdio kako 'gospodin Bušić nije ni terorist ni kriminalac', te da su njegovi motivi i ideali bili plemeniti, iako su primijenjena pogrešna sredstva', a to je potvrdila i Julienne.

Godine 1989. puštena je iz zatvora nakon 13 godina. Nakon stjecanja hrvatske nezavisnosti došla je u Hrvatsku.

Ovih dana javila se novom knjigom, koja, uz ostalo, otkriva sudbinu i nekih dobro poznatih hrvatskih ličnosti, koji su u vrijeme komunizma bili u nemilosti, što je bio i povod za razgovor.

'Dosad sam napisala roman 'Živa glava', koji se temelji na istinitoj priči o hrvatskim ženama, koje su bile prisiljene biti seksualno roblje u Vukovaru, tijekom Domovinskog rata. a za koji sam i nagrađena, prije svih, od hrvatskih branitelja. 'Ljubavnici i luđaci' je na neki način autobiografska priča, iako se je čita i kao roman, i 'Tvoja krv i moja' je također autobiografski roman, a tema je, kratko rečeno, čekanje, što to znači čekanje, čak i kad traje 32 godine. A onda sam morala završiti Zvonkove memoare, 'Zdravo oko - sjećanja' jer nas je napustio prerano, a sada 'Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada' koja je publicistička.

Što čitatelji mogu saznati novo u Vašoj novoj knjizi?

'U novoj knjizi, za koju sam dobila nagradu 'Ljubica Štefan', što me iznimno razveselilo, možete naći intervjue koji su prvi put objavljeni (od Franje Tuđmana i Vlade Gotovca), izvješće Brune Bušića o zatvorima u Jugoslaviji, govor koji je Dražen Budiša držao za vrijeme suđenja, također prvi put objavljen, i mnoge druge dokumente i fotke, a posebno je zanimljivo vidjeti na koji je način geopolitički kontekst djelovao u pitanju hrvatskih disidenata. Za razliku od drugih disidenata u komunističkim zemljama, naši nisu dobili od Zapada nikakvu podršku, a čak su bili diskriminirani i omalovaženi. Cijela strategija se vidi u jednom izvješće koje smo otkrili, a o tome se opširno piše u knjizi. Šokantno je'.

A, odakle ste crpili podatke, imate li svoju arhivu?

'Za razliku od prije, mnogi su arhivi otvoreni, pa imamo mogućnosti doći do materijala koji su bili zataškani ili nedostupni, tako da je sada puno lakše doći do povijesne istine, i razbiti lažne narative koji su plasirani u medijima i javnom prostoru. Naravno, imam i svoj vlastiti, ogroman arhiv, koji je u procesu arhiviranja u Državnom arhivu. Najviše sam koristila svoj arhiv i arhiv američkih ustanova kao, na primjer, Ministarstva vanjskih poslova, CIA, arhiv američkih predsjednika koji su se bavili Jugoslavijom za vrijeme svojih mandata, itd. U arhivima ima nevjerojatno bogatstvo, samo treba istražiti'.

U vašoj novoj knjizi poglavito se osvrćete na ljude koji su živjeli izvan domovine, a koji su se borili za Hrvatsku...

'Uglavnom sam se bavila baš s disidentima koji su živjeli u Jugoslaviji, ne izvan! Oni su najteže živjeli i želja mi je bila raskrinkati zašto je bilo tako. To su Tuđman, Gotovac, Budiša, Čičak, Veselica, i drugi. Zašto je njihova patnja, njihova žrtva u ime istine manje vrijedila u očima SAD-a, koji su razlozi bili, to je tema knjige, i mislim da smo ponudili odgovor na pitanje, ali nije ohrabrujući'.

Nego, gospođo Bušić, koliko su Hrvati u Hrvatskoj bili zainteresirani za borbu Hrvata koji su otjerani iz svoje domovine, ili koji su je samovoljno napustili, jer se nisu slagali s komunističkim režimom?

'Gledajte, moj Pavkoviću, nisam ja prava osoba za ovakvo pitanje, jer sam tek došla živjeti u Hrvatsku 1995., ali danas, recimo, vidim da se gleda na dijasporu s dozom prijezira, kao da se ne bi trebali miješati u hrvatska pitanja, jer ne žive tu, napustili su zemlju. To je velika greška, jer su puno dali i još uvijek daju, kroz svoja iskustva, ulaganja, itd. Ne smijemo zaboraviti da je dijaspora financirala velik dio obrane za vrijeme rata. Tko zna što bi bilo da se nisu odazvali'.

A kako su u vrijeme komunizma Amerikanci gledali na sve ono što se događalo u Hrvatskoj?

'Amerikanci, vjerujte, nisu imali pojma, što je niti gdje je Hrvatska, jedva su znali gdje je Jugoslavija. Jer nisu mogli znati, zbog razloga koji su objašnjeni u ovoj knjizi. Prešućeni su Hrvati, ignorirani, nije ih bilo u tisku, nigdje. Politički kontekst to nije dopustio. Kada sam se upoznala sa Zvonkom, na primjer, nisam imala pojma što je to Hrvatska, pa mi se zato prvo predstavio kao Francuz, Michel, da ne bi morao sve odmah na početku objasniti'.

Vaš suprug, Zvonko Bušić, sanjao je povratak u Hrvatsku, ali kad danas analizirate što je bilo, što možete reći zbog čega se u njemu nakupilo toliko razočarenja?

'Došao je u svijet koji nije mogao prepoznati. Sve se promijenilo u 32 godine. Tehnologija je srušila komunikaciju među ljudima, postali su materijalisti, površni i izolirani od pravog života, nemaju pravi smisao života, to su neke stvari koji nije mogao shvatiti. A kada bi pokušao podijeliti svu mudrost što je stekao kroz te okrutne zatvorske godine, rijetki su ga imali interes slušati, nisu željeli odustati od svojih zabluda'.

Međutim, ljude koji su se u ono vrijeme, poput Vas i Vašeg supruga, borili za Hrvatsku, još uvijek, nažalost, neki nazivaju 'teroristima'.

'Riječ ne znači više ništa. Novi saveznik Amerike u Siriji, ekstremni islamist i ubojica al-Jolani, je prije 10 godina bio američki neprijatelj, za čiju su glavu nudili 10 milijuna dolara, a sada je primljen u Bijeloj kući i od svih državnika svijeta. Zašto? Jer se promijenio politički kontekst. Trebaju ga za svoje ciljeve. Isto je bilo s Mandelom, za Ameriku je bio terorist, čak je bio na američkom Terrorist Watch List do 2008, ali kad se promijenio politički kontekst, i on postaje podoban, a čak je dobio Nobelovu nagradu za mir. Meni je najbitnije, a trebalo bi biti i drugima, da je naš sudac bezbroj puta rekao da nas ne smatra nikakvim teroristima niti kriminalcima - a on je bio najupućeniji - i da nismo imali zle namjere, nego da je došlo do nesreće, djelomično, kako je on izjavio, zbog nemara policajaca. Rekao je da smo se borili za časne ideale, ali na krivi način. Dodao je, zamislite, da se može identificirati čak s našim idealima!'.

Kad ste prvi put čuli za dr. Franju Tuđmana?

'Kada se Jugoslavija počela raspadati, prvi put sam čula njegovo ime, jer kao što sam prije rekla, nismo mi u Americi ništa mogli saznati o Hrvatskoj ili disidentima. A onda sam ga upoznala u Kaliforniji kada je došao prvi put prije izbora. Tada sam vodila nevladin ured u San Franciscu, lobirali smo za Hrvatsku, pisali izvješća, slali izjave novinarima, prosvjedovali... Sjećam se još, kada mi je predsjednik pružio ruku, okrenuo se prema svojoj supruzi i rekao: Vidi, Ankica, to je žena koja je bacila letke s nebodera! To neću nikad zaboraviti'.

Jeste li vjerovali da Vaša borba za domovinu neće biti uzaludna, mada Vi imate dvije domovine, dvije putovnice...

'Kada se ideš boriti za pravu stvar, ne misliš o tome hoćeš li uspjeti ili ne. Jednostavno znaš da je pravedna stvar i da ne možeš ostati pasivan. Srećom, cilj je postignut, što je prava rijetkost u ovom svijetu, uglavnom su takve borbe neuspješne, ali sada je na nama da sačuvamo što smo izborili, to je možda najteži dio'.

Što bi se dogodilo da su Vas Amerikanci, nakon što ste bili s onima koji su oteli zrakoplov, izručili Jugoslaviji?

'Realno, to se nije moglo dogoditi, jer se sve dogodilo u Americi i oni su nas htjeli suditi zbog više razloga. Osim toga, ne bi nikada smjeli izručiti američke državljane jednoj komunističkoj zemlji, iako bi Jugoslavija bila sretna da jesu. Cijelo vrijeme su vršili pritisak na američko pravosuđe da nam daju najstrože kazne, umiješali su se u procese. A na kraju smo dobili Zvonko i ja obavezne životne kazne, sudac nije imao izbor, ali nam je kasnije smanjio kaznu, meni da imam pravo nakon 8 godina izaći, a Zvonku nakon 10! Ali je na kraju odslužio 32 godine, najduže je bio u zatvoru u cijeloj hrvatskoj povijesti. I to zbog političkog interesa'.

Nego, Vi najbolje znate, kakva je razlika između poštovanja američkih vojnika i hrvatskih branitelja? Naime, imamo dojam da se sve manje poštuju, odnosno da se sve više marginaliziraju oni koji su stvorili hrvatsku državu?

'Vojnici u Americi su visoko cijenjeni, od svih stranaka, jer da ih netko u politici omalovažava, izgubio bi izbore. Nećete nikada ni od koga negativne stvari čuti o onima koji brane Ameriku. Čak za vrijeme vijetnamskog rata, koji je dijelio Ameriku, ni prosvjednici protiv rata nikada nisu uvrijedili vojnike, nego Vladu, koja ih je poslao u Vijetnam. Sramotno je da nije tako u Hrvatskoj, jer je to znak da su mnogi ostali zatočeni u jugoslavenskom mentalitetu. Ali, zamislite kada bi se branitelji ujedinili što bi mogli postići, promijeniti!'.

Kako Vam prolaze dani?

'Puno pišem, šetam, slikam, čitam. Drago mi je da živim u malom selu i da se družim uglavnom s valovima, galebovima, zvukovima prirode. Mir je najvažnije imati, jer bez toga ne možeš ništa'.

Ima li nade da se o Zvonku Bušiću snimi i igrani film?

'Američka producentica je već napisala scenarij, ali je sve stalo zbog covida. Imamo ugovor, ali ne znam još ništa konkretno. Sve je u Božjim rukama'.

I na kraju, što biste poručili prije svega mladima?

'Poručila bih im da se angažiraju, oni su naša budućnost, a vidjet će da je borba za istinu smisao života!'.