NEPOZNATI HEROJI OKO NAS Rođen u Zagrebu, radio u Pragu, najbolje godine dao Vukovaru

Domagoj Pavić je 1991. imao 22 godine i posao u Pragu, no vratio se u Zagreb i stavio na raspolaganje obrani Hrvatske. Kada je čuo da Tigrovi primaju u svoje redove, sa svojom ekipom iz Gajnica prijavio se 1. kolovoza u Rakitje. Mogao je završiti i u HOS-u, popunio je obrazac na njihovom štandu na Trgu bana Jelačića, ali ga nisu pozvali. Svejedno, završio je u Vukovaru i dijelio istu sudbinu s momcima s tom oznakom na rukavu.

Tako je upoznao i Jean-Michela Nicoliera, mladog Francuza čija je smrt postala simbolom obrane Vukovara.

- Kako sam u osnovnoj školi učio francuski jezik, krenem u konverzaciju s njim, a on se zainteresirao. Komuniciramo malo na francuskom, malo ne engleskom jer ne razumijem toliko dobro da bih mogao razgovarati na njegovom jeziku. Pričali smo sigurno sat vremena, objašnjavao mi je gdje se trebamo više paziti četnika, a iznosio je i svoje ideje obrane, odnosno zalagao se za pokretanje naših diverzantskih noćnih akcija. Meni je svaka ofenzivna akcija bila prilično diskutabilna u odnosu snaga koji je bio na bojištu, ali to je bilo njegovo viđenje - prisjetio se Pavić.

Studeni 1993., obljetnica ustroja 1. gardijske brigade - Tigrova

No, vratimo se na početak. Vatreno krštenje doživio je prije Vukovara, na petrinjskom području, gdje je njegova jedinica u jednoj neprijateljskoj akciji imala poginulog i teško ranjenog. Bilo je to veliko razočaranje, osjećali su se izdanima, ali su se skupili, održali sastanak i rekli da unatoč svemu idu dalje, samo uz bolju organizaciju. Kada je stiglo pitanje tko je spreman ići u Vukovar, javili su se...

- Mi smo bili posljednja veća grupa branitelja koja je ušla u Vukovar kroz Kukuruzni put. Nakon našeg dolaska više nije bilo zamjena postrojbi - tko je ušao - ušao, tko je izašao - izašao. Bilo nas je 20-ak, 30. rujna 1991. smo došli u Bogdanovce, a onda u zoru krenuli prema vukovarskom Silosu Priljevo - ispričao nam je Pavić.

Nije im u mislima bilo da su ušli u praktički opkoljen grad, u sam pakao...

- Samo nas je zanimalo što se od nas očekuje, da nam se objasni kako bi se mogli orijentacijski snalaziti. Nismo dublje razmišljali, primjerice da smo ušli u obruč i da nećemo moći izaći. Možda je netko pomislio, ali nismo razgovarali o tome uopće.

Kratko su osiguravali Silos, dolazili su po njih da pomognu zakrpati gdje god je linija mogla puknuti, a gorjelo je na puno mjesta, tako su bili na punktovima: Osa 1, Vatrogasni dom, ulica Tri ruže, Industrijska, Vinogradska i Prvomajska ulica, Kongres škola i Milovo brdo. Možda su najčešće bili u Prvomajskoj, a do pada 'grada heroja' gotovo svi iz autobusa s kojim su došli iz Zagreba su poginuli ili ranjeni. Pavić je također ranjen, nevjerojatno je da je uopće preživio, a kući se vratio nakon torture logora u Srbiji. Nećemo njegovu priču iznijeti kronološki ni sa svim vojnim detaljima, mogla bi se knjiga napisati, pa smo iznijeli neke situacije koje mogu približiti taj horor u režiji četničkih hordi i JNA, sav spektar bešćutnosti, ali i nevjerojatne ljudskosti, hrabrosti, požrtvovnosti... Pavić i par momaka s kojima se prijavio u Tigrove zbližili su se na utakmicama, kao BBB-ovci su znali da se sprema rat, ali to što su doživjeli u Vukovaru nitko nije mogao predvidjeti.

Obljetnica odlaska u Vukovar, 30. rujna 2023.

Na vukovarskom bojištu se doslovno borilo za svaku kuću, svaki podrum i dvorište. 'Čišćenja' su bila svakodnevna, trebalo se osigurati da tijekom noći četnici ne upadnu iz susjednog dvorišta jer rijetko se kada znalo točno gdje je crta razdvajanja. Provjeriš kuću do sebe i vratiš se na svoj položaj. U  jednoj takvoj zadaći skoro je stradao i Pavić.

- Nikad na jednom mjestu ne bih stajao više od dvije sekunde, to mi je ušlo u naviku. Ušao sam u kuću, pa u sobu, stajao sam možda sekundu ili dvije, izašao sam iz prostorije i doleti tromblon ili zolja i raznese cijelu sobu. U tom trenutku sam bio u hodniku, zatrpalo me. To je bio takav način borbe, isto smo i mi primjenjivali prema njima, samo što su oni imali znatno više naoružanja.

Neprijateljske snage bi u kuće s podrumima, one koje su ostale čitave, bacale suzavce. Jedna baka nije izašla ni tada, našli su je hrvatski vojnici kada su išli u provjeru.

- Žena od oko 80 godina je bila nepokretna i cijeli dan je izdržala u podrumu punom suzavca, a mi smo je odveli u bolnicu...

Kako jasne crte razgraničenja nije bilo, odnosno stalno se mijenjala, jedanput je pijani četnik zalutao do hrvatskih položaja.

- Bio je bradat, zapušten, Vojvođanin. Jedan od naših zapovjednika mu je rekao: 'Pogledaj kroz prozor, vidiš li koliko smo mi naoružani! Koji znak vidiš na ova dva tenka?', na što je četnik odgovorio da vidi šahovnicu. 'E, pa kud ćete na nas, jeste li ludi?'

Jednom su Švabo, Beba i Pavić izlazeći iz policijske postaje na zadatak čuli kako netko lupa po vratima zaključanim lokotom. Vrata su bila malo odškrinuta.

- 'Momci, momci! Tko ste vi?', začulo se iznutra. 'Mi smo garda, ZNG', odgovorio sam im. 'Daj, bre, molim te, cigaru... Brate, molim te, imamo hrane, ali umrijet ćemo bez cigare', govorili su zarobljeni četnici. Skupili smo par cigareta i dobacili im.

Ranjavanje

Pavić je teško ranjen 28. listopada 1991. na Prvomajskoj ulici negdje oko broja 47.

- U jednom momentu, kod provjere i obilaska položaja, počeo je njihov topnički napad. Našao sam se na cesti, pločniku, granate su padale oko mene, zalegao sam i dok sam ležao prema meni trči ogroman doberman. I pada granata, ranjava ga, odnese mu zadnje noge. Muči se, i dalje traži zaklon. Granate i dalje padaju. Lijevo od mene je dvorište u čijem su podrumu bili naši. Ulazim u to dvorište i odjedanput osjetim eksploziju, jak udarac sa strane, bočno negdje. Zacrni mi se pred očima i ostanem bez zraka. Budim se nakon nekog vremena, ne mogu procijeniti je li prošla minuta, dvije, pet... Dižem se i osjetim bol u glavi. Na travi ispred sebe vidim lokvu krvi, osjetim da mi curi niz obraz. Jako me boli lijeva strana glave i ne čujem, odnosno samo čujem zujanje u ušima. Prva pomisao mi je da mi je otkinulo pola glave. Kako sam uopće živ? Vidi li mi se mozak? Nisam ništa dirao, nekako sam se ošamućen dignuo, nisam čak ušao u taj podrum, nego sam se vratio dvije kuće nazad. Kroz kišu granata vraćam se do naših položaja, gdje su bili Švabo, Beba, Karlović, Gelemanović i Mlinka. Beba me zamata, Švabo ubacuje u auto i vozi za bolnicu. Dok me je prematao, Beba mi govori: 'Ajde, nije strašno, popušio si u glavu, dosta krvariš, ali bit će to okej'. Pitao sam ga samo koliko mi glave fali - vratio se Pavić u vrijeme stradavanja.

Minobacačka granata je, očito, pala na travu, pa je većinu gelera 'popila' zemlja, a jedan veličine zrna kave je završio u Pavićevoj glavi, centimetar i pol od sljepoočnice. Imao je oblik Južne Amerike.

Sjeća se da je Švabo tijekom vožnje malo bacao šale, malo psovke, a kako i ne bi kad im je 'krmača' pala na cestu i napravila krater kojega je morao zaobilaziti jureći u bolnicu, a pritom je Pavić ranjenom glavom udario u prozorsko staklo. Granate su, naravno, cijelo vrijeme padale oko vozila.

- Doktor Njavro mi je rekao: 'Imao si sreću, nemoj ništa pričati. Pogodio te jedan geler, sad ćemo ga izvaditi, čak ti viri komad vani'. Kada su me operirali, kazao mi je: 'Stavit ću ti pištolj pod jastuk, a geler ti je u džepu'. Moj zapovjednik je do njega stajao. Glava mi je bila kompletno zamotana, vidjeli su mi se samo oči i usta. Pukla mi je vilica, rana mi je bila taman na dijelu gdje se spaja s lubanjom.  Užasna bol...

Tu je doživio i jedan filmski moment, romantični.

- Ležim, dobivam injekcije, a nakon par dana primijetim jednu žensku osobu, skrenem nekako glavu ulijevo da je vidim. Sretnu nam se pogledi, skužim da je to cura koja nam je donosila na Silosu hranu. Ležao sam na krevetu na katu, tako da sam bio u njenoj razini, samo sam mogao obrvama klimnuti, kao 'pozdrav'. Dođe do mene i poljubi me u usta! Nisam je poslije vidio, godinama me intrigiralo tko je bila ta crvenokosa djevojka. 

Stavljen je na popis za premještaj u Borovo Commerce, što ga je spasilo likvidacije na Ovčari. Prije nego što je ušao u kombi, došao je do Bebe.

- Bio je cijeli izrešetan, kao rezultat bliske borbe na 2-3 metra, imao je prostrjelne rane, vanjske prijelome noge, pogodilo ga je u lopaticu, ruku...  Bio je zamotan od glave do pete, ali mi je ostao u sjećanju u toliko pozitivnom raspoloženju, nije cvilio već je kroz smijeh pričao.

U trenutku pada obrane grada, kada su izašli iz zgrade Borovo Commercea, Domagoj Pavić je imao sreće. Naime, izdvajali su one koji su bili u 'zengama', prepoznatljivoj obući hrvatskih branitelja. Pavić je bio u njima, ali nisu primijetili...

- Tada već, naravno, nisam bio u vojnoj odori, nosio sam neke štofane hlače, hipijevski široke pri dnu, koje su mi prekrivale 'zenge' tako da je virio samo njihov prednji dio, a kako je od puste krvi potamnio, nisu ni shvatili da se radi o njima. Inače, maskirnu odjeću su mi skinuli u bolnici, a na Sajmištu su ostale moja i još dvije puške koje sam zaplijenio (dva kalašnjikova i papovka).

'Zenge' iz 1991. godine još uvijek se čuvaju u Pavićevom domu

Nisu ga odvojili i odveli nego ga zavezanog ostavili klečati sat, dva.

- Kad je pao mrak, 10-15 vojnika je došlo i počelo je ubijanje od batina. Gađali su baš u mjesta gdje smo bili ranjeni, mene su pendrecima, kundacima i kablovima tukli po glavi. Bila mi je sva ljubičasta, tri broja veća. Kada su me doveli u logor Stajićevo, jedan kojega znam se micao od mene, nije želio da nas povežu pa da i njega tako razbiju - rekao nam je Pavić, dodavši da tom suborcu ne zamjera tu odluku.

Kakvi su zlotvori bili možda dobro opisuje scena kada je srpski vojnik vidio zarobljenog Zorana Bračića, kojemu nisu bile svezane ruke kao ostalima iz jednostavnog razloga što mu je jedna bila amputirana.

- 'Što nemaš ruku, pička ti materina?', zaurlao je na njega te ga počeo udarati  pendrekom u zamotanu krvavu ranu nedavno izgubljenog uda.  Kad se zadovoljio udaranjem, kaže: 'Mater ti jebem ustašku, sad ću tebe zavezat, vidjet ćeš'. I zaveže mu lijevu ruku za desni zglob noge. I tako svezan se morao dovući  do popisivača.

Logor

Iz logorskih dana smo izdvojili nekoliko razgovora. Jedan neprijateljski razvodnik ga je, vodeći ga na ispitivanje, mislio da je Albanac te ga nazvao 'Šiptarom'. I to zbog imena Domagoj?! Bio je uvjeren da to nije hrvatsko ime.

- Morao sam mu iznijeti cijeli monolog o knezu Domagoju, o Domagojevim strijelcima i Poljičkoj Republici...

Zanimljivu komunikaciju je imao s jednim, kako je Pavić procijenio, pripadnikom neprijateljske vojne policije. Bio je u maskirnoj uniformi, ušao u njihovu sobu...

- 'Zdravo, ustaše. Mi smo nova smjena. Tko je iz Zagreba, neka izađe van', rekao je. On stoji kraj mene, ja šutim. 'Ajde, nemojte srat, ima tu 100% netko iz Zagreba, izlazi van da popričamo malo'. Ja opet šutim. 'Dobro, nema nitko. Ići ću ja dole u kartoteku, nemoj da nađem nekog da mi je lagao, jebaću mu i kevu i ćaleta!', reče i otiđe. Nakon 2-3 dana se opet pojavi. 'Gde ste, ustaše', kaže odmah s vrata, a ja sam mu bio najbliži. 'Je l' se tko setio da je iz Zagreba?' Svi šute. 'Kad nećete surađivati, idem redom', kazao je i stavio mi pendrek pod bradu te tako podigao glavu. 'Ajde, ustašo, od kud si?', pitao me. 'Iz Susedgrada', odgovorio sam mu (Susedgrad je dio Zagreba, op.a.). 'Ma nemoj! Susedgrada, a gdje ti je to?', pitao me. 'A to je grad malo dalje od Zagreba', kazao sam. 'Ma nemoj, koji dio Susedgrada?', nastavio je. 'Iz naselja Gajnice', odgovorio sam. 'A Gajnice... To je tamo gdje imate kod taksi stajališta milicijsku stanicu?', dao mi je do znanja da ga ne mogu više lagati. 'Pa recimo da je to tako', procijedio sam. 'Čekaj, čekaj, čekaj. Znači, mali purgeru lažljivi, ti meni sereš da si iz Susedgrada, a ustvari si Zagreba...'

Izvukao ga je iz prostorije, za očekivati je bilo, u najmanju ruku, porciju batina, ali...

- 'Jesi li ti taj koji je pljačko ženu što radi na lotu?', upitao me mirno. A ja nisam imao pojma da je uopće netko nekoga opljačkao u Gajnicama. On je inzistirao da sam ja, kazavši da se radilo o oružanoj pljački. 'Znaš li ti tko sam ja? Ja sam radio u tvom kvartu u milicijskoj stanici. Zadnja sam klasa iz Šimunske, zadnja klasa milicije', otkrio mi je. 'Nemoj mi muljati, znam Gajnice kao svoj džep'.

Priča je, međutim, otišla u dobrom smjeru. Ne da nije bilo batinanja, nego je taj srpski vojnik u Paviću vidio zanimljivog sugovornika, imali su zajedničke teme zbog te zagrebačke životne epizode, a i bili su u par godina razlike.

- Pitao me, primjerice, gdje sam izlazio. Kada sam mu rekao da smo se zabavljali ui Big Benu, on se pohvalio: 'Uf, tamo smo neke 'purgere' izbili od batina'. 

Pavić ne može zaboraviti ni ovu situaciju: usred ljeta, u srpnju 1992., potrpali su ih u autobuse, nisu znali gdje ih voze. Prvi put je Domagoj izašao iz kruga logora Sremska Mitrovica.

- Iskrcali su nas na neko polje, ispred sebe vidiš samo ravnicu, ne znaš hoće li te strijeljati jer nitko ništa ne govori, a puške su im u rukama. 'Ajmo ustaše, razmak dva metra', rekli su nam. Nismo još znali što namjeravaju. Potom su kazali: 'Vidite ovo polje, sve što je zaraslo, rukama počupajte. Tko bude zabušavao, ići će sa strane na obradu'. Cijeli smo dan, sve do mraka, golim rukama čupali grmlja, korov, bilo je puno trnja. Dobili smo opekline, a ruke su nam bile krvave.

Posebno je bilo i na dan međunarodnog priznanja Hrvatske 15. siječnja 1992. 

- Cijelu noć su nam upadali i batinali nas, a takvo iživljavanje smo doživjeli i u proljeće kada su slavili Zvezdinu titulu prvaka Jugoslavije, izobličeni od alkohola bi se derali: 'Tko je prvak Evrope, tko je najbolji na svetu?' i slično.

Domagoj Pavić napokon na slobodi nakon devet mjeseci u logorima

Iako je najmanje jedanput u logorima bio na rubu smrti, srećom, preživio je Pavić i Stajićevo i Sremsku Mitrovicu, dočekao razmjenu zarobljenika. Kada je došao u svoje Gajnice, dočekala ga je obitelj i stotinjak prijatelja. Tijekom cijele bitke za Vukovar oni nisu znali što je s njim.

- Bivša supruga je isprintala moju fotografiju i hodala s njom na svaku razmjenu, sve žive je pitala jesu li me vidjeli. Čovjek koji je sa mnom bio u logoru joj je dao nadu, rekao joj je: 'Da, znam, to je Domagoj, on ti je u Stajićevu'. Tako je doznala moja familia da sam živ, obavijestili su Crveni križ i pokrenuli radnje da me izvuku...

Nakon devet mjeseci logora razmijenjen je u Nemetinu 14. kolovoza 1992. u posljednjoj velikoj razmjeni zarobljenika. No, povratkom u Zagreb za Pavića rat nije bio završen, oporavio se i nastavio boriti za slobodnu Hrvatsku...

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija