Mirjana Čagalj: Svaka priča o Hajdukovom stadionu zapravo nije priča o stadionu, nego o nama

Mirjana Čagalj, savjetnica Hrvatske gospodarske komore za graditeljstvo i promet, objavila je na emotivan osvrt na temu lokacije Hajdukovog stadiona. Piše o gradu koji je rastao uz Hajduk, o simbolima koji su oblikovali generacije i o odluci koja će odrediti kakav će Split biti sutra – grad koji čuva svoje srce ili grad koji ga seli izvan svojih granica.

'Poljud je više od stadiona – to je arhitektonska ljepotica i srce grada. A između Brodarice, Dugopolja i sjećanja na Stari plac, Split odlučuje tko je i kamo ide. Između betona i mora, između sjećanja i budućnosti, Split ponovno traži svoje srce. Poljud stoji kao ljepotica od betona i svjetla, Brodarica se budi kao prostor novog života, a Stari plac tiho podsjeća na ono što smo jednom bili – i što bismo opet mogli biti. Postoje gradovi koji rastu oko rijeka, i oni koji rastu oko ideja. Split je rastao oko Hajduka. Klub je tu oduvijek bio više od igre – bio je ritam, identitet, zrcalo grada koje ne laže', navodi Čagalj i dodaje kako zato svaka priča o Hajdukovom stadionu zapravo nije priča o stadionu, nego o nama, o tome tko smo bili, što smo propustili i što smo spremni postati.

'Kad danas čitam naslove o sanaciji Poljuda, o mogućem preseljenju u Dugopolje ili o planovima za Brodaricu, osjećam da se iza svake od tih opcija krije jedno pitanje koje nitko ne izgovara na glas: može li Hajduk uopće postojati bez Splita i  može li Split prepoznati sebe bez Hajduka?', navodi ona. Krenula je sa Starim placom.

'Stari teren u centru grada, između Starog placa i Sinjske ulice, bio je više od igrališta. Bio je svakodnevica, pozornica, točka okupljanja i prostor slobode. Djeca su s prozora gledala utakmice, žene su s balkona slušale povike s tribina, a miris mora i vrućeg asfalta miješao se sa zvukom lopte i smijehom s ulica. Hajduk je tada bio – dio grada, ne institucija nego puls Splita. Taj teren bio je mjesto na kojem su se sport i život preklapali, gdje se moglo osjetiti što znači zajedništvo. Kad bi Hajduk igrao, igrao je i Split. I zato je odlazak s tog mjesta, koliko god bio nužan, u kolektivnoj svijesti ostavio tihu prazninu – osjećaj da se Hajduk pomalo udaljio od svog korijena. Danas, kad taj dio grada više ne diše sportom, Split ima priliku nešto ispraviti', smatra Mirjana Čagalj.

Ističe kako bi na mjestu starog stadiona mogla ponovno niknuti zelena oaza – park, javni prostor otvoren svima, sa spomenikom prvom Hajdukovom terenu. Bez šoping-centara i luksuznih stanova, nego s drvećem, klupama, djecom i ljudima koji razgovaraju. To bi bio pravi hommage povijesti – i podsjetnik da su veliki klubovi veliki samo ako ostanu blizu onima koji ih vole', navodi Čagalj koja za Poljud kaže kako je ljepotica od betona i svjetla. 

'Poljud je bio čudo svog vremena – arhitektonski dragulj, simbol Mediteranskih igara i ponos grada koji je znao sanjati veliko. Djelo arhitekta Borisa Magaša, ta betonska školjka između mora i Marjana, ušla je u svjetske udžbenike arhitekture. Strani su stručnjaci pisali o Poljudu kao o remek-djelu organskog modernizma, stadionu koji 'diše s morem' i komunicira s pejzažom. Poljud nije samo arhitektura – to je emocija u betonu. Njegova struktura je lagana i teška u isto vrijeme: s jedne strane monumentalna, a s druge gotovo nježna u načinu na koji se otvara prema nebu i vodi.

Taj stadion ima dušu. Kad se upale reflektori, a buka s tribina zaokupi noć, Poljud nije samo mjesto utakmice – on je ritual, kazalište života, simbol kontinuiteta grada koji se stalno mijenja. Ali svaka legenda s vremenom ostari', piše Čagalj i naglašava kako pukotine na Poljudu danas nisu samo građevinski problem, nego metafora odnosa Splita prema vlastitoj baštini.

'Grad koji se ponosi sportom i kulturom ne može si više dopustiti da mu jedno od najvećih djela moderne arhitekture propada pred očima. Sanacija Poljuda ne smije biti samo tehnički projekt, nego kulturna obnova – dokaz da Split zna čuvati ono što ga definira. Bilo kroz pažljivu obnovu postojećeg stadiona, bilo kroz hrabru izgradnju novog, ali u duhu iste ideje i istog identiteta.

Brodarica se u javnosti često pojavljivala kao ideja novog početka, ali možda upravo tu leži zabluda. Split ne treba novi Poljud – nego nove prostore za život. Brodarica ima potencijal postati urbana zona koja spaja stanovanje i sport, s atletskim stazama, ragbi terenima, školskim dvoranama i parkovima', smatra Čagalj naglašava kako bi to bio prostor gdje se rekreacija i zajednica susreću, gdje sport nije spektakl nego svakodnevica.

'Takav koncept bio bi civilizacijski iskorak: grad koji razvija sportsku infrastrukturu, ali bez megalomanije. Umjesto još jednog stadiona, Brodarica može biti mjesto koje odgaja buduće generacije sportaša, rekreativaca i građana koji će živjeti zdravije i povezanije. To je način da Split zadrži sportski duh, ali ga proširi izvan nogometa – da sport ponovno postane kultura života, a ne samo rezultat na semaforu.

I onda, tu je Dugopolje. Funkcionalno, novo, infrastrukturno spremno. Stadion koji ima sve – osim duše. Dugopolje je racionalno rješenje, ali emocionalno pogrešno. Hajduk tamo ne bi bio domaćin, nego podstanar. Klub bez mora, bez buke s Rive, bez pogleda na Marjan – to nije isti Hajduk. To je klub bez konteksta. Ipak, realnost kaže da bi Dugopolje moglo poslužiti kao privremeno utočište, dok Poljud prolazi kroz nužnu sanaciju. To ne bi bilo idealno, ali bi bilo praktično.

No preseljenje ne smije postati odricanje. Jer kad bi Hajduk trajno napustio Split, to bi bio trenutak kad bi grad izgubio dio sebe. Hajduk je više od lokacije – ali njegova lokacija oblikuje emociju. A emocija, u ovom slučaju, znači sve', navodi.

Ističe kako ovo više nije pitanje nogometa, nego pitanje identiteta. 

'Gdje Split vidi sebe u budućnosti? Ako obnovimo Poljud ili sagradimo novi, isti, malo veći i puno sigurniji, pokazat ćemo da vjerujemo u kontinuitet – da znamo čuvati vlastite simbole i pretvarati ih u nove početke. Ako Brodarici damo priliku za razvoj s mjerom i dušom, stvorit ćemo prostor za život, za stanove, za novu generaciju sportaša kroz ragbi, bejzbol, atletiku pa i balote. Ali ako opet ništa ne učinimo – ako sve ostane u fazi nacrta, prijedloga i press konferencija – dokazat ćemo da smo grad koji zna voljeti, ali ne zna odlučiti.

Zato možda prava odluka ne leži ni u Dugopolju ni u Brodarici, nego u srcu Splita. Na mjestu gdje je sve počelo, između Starog placa i Sinjske, mogao bi nastati novi javni prostor – zelena oaza posvećena sjećanju i budućnosti. Park s klupama, stablima, djecom i sjećanjima. Mjesto gdje bi stajao spomenik prvom Hajdukovom terenu, jednostavan i iskren, bez luksuza i komercijalnih natpisa. Bez šoping-centara. Bez skupih kvadrata. Samo prostor za ljude, za život, za dah. Jer možda je upravo to budućnost koju Split traži: da između betona i mora ponovno pronađe – čovjeka.

Poljud – ljepotica od betona i svjetla. Stadion koji je postao simbol grada i ogledalo vremena u kojem Split odlučuje između sjećanja i budućnosti', zaključila je Čagalj.