Foto: Pixabay.com KOLUMNA KATE MIJIĆ: Sin kao jedini nasljednik
Život piše romane Piše: Kata Mijić

KOLUMNA KATE MIJIĆ: Sin kao jedini nasljednik

Ima li tu pravde? Ne, nema. Brat i sestra imaju iste roditelje, istu krv, i zašto bi muški potomak bio vrjedniji od ženskog?

Imam sina i dvije kćeri. Sigurna sam da se oni za moje nasljedstvo neće tući, jer im nemam bog zna što ostaviti. Imam krov nad glavom, malen stan kojeg će ostaviti jednom djetetu. Drugo dvoje će naslijediti od oca, nadam se da će biti pravedna raspodjela, barem onoliko koliko je to moguće, s obzirom na naš mentalitet u kojem se, pod normalnim, smatralo da sve nasljedstvo pripadne muškoj djeci. Kćeri pripada dota, i to je bilo to. Jer će ona otići, udat se, promijeniti prezime, a do prezimena se i te kako držalo, do sina koji će nastaviti lozu. 

Ima li tu pravde? Ne, nema. Brat i sestra imaju iste roditelje, istu krv, i zašto bi muški potomak bio vrjedniji od ženskog? Koje god prezime nosila moja kći, uvijek će biti moja kći. Ja jednako volim Hrvoja, Helenu i Ivanu. Prezivali se oni Mijić ili Nikolić, svi me zovu mama. Nema tu nikakve razlike. Sve ono što bih dala sinu, dala bih i njima dvjema, možda njima prije nego njemu. Ako se sve da sinu, i ako kćeri brak ne bude u redu, gdje će se ona vratiti? Misli li itko na to? Ja najbolje znam koliko bi me spasilo nekoliko kvadrata, ali ih nisam imala. Imala sam na selu, a sada više nemam. Sve sam dala muškim nasljednicima, i nije mi žao. Ne želim da se između mene i mojeg brata ispriječi bilo što materijalno, jer toga nije vrijedno. S njihovim ocem se dogovaram kome što ostaviti, tako da ne bude svađe, i da svatko dobije svoj dio. A zašto bismo se i svađali? Obitelj su, trebaju biti jedno uz drugo, potpora i pomoć u svakom pogledu, i jesu. Ono materijalno ne smije biti važno toliko da bismo zaboravili tko su, da bismo zaboravili da su iste krvi. Novac se potroši, a ljubav ne bi smjela, pogotovo ne ljubav onih koji su povezani najjačim ljudskim vezama. 

Ne smatram se zakinutom za nasljedstvo jer imam svoje, a mislim da bi drugačije bilo da se nisam snašla. Ne znači meni ništa kuća na selu, ne znači mi ni imanje. Iako imam ključ od kuće, ne želim ni ući u nju. To su samo zidovi prepuni uspomena, a te uspomene nosim sa sobom. U toj kući nema onih koji bi me dočekali, zagrlili, poljubili. Ta kuća nije više dom, jer nemam roditelje, to je samo prazna kuća, i ništa drugo. I da se svađam zbog toga? Nisam, niti bih ikada. Više meni vrijedi to što ću s bratom popiti kavu, nego sve na ovome svijetu. 

Ne živimo u srednjem vijeku, i između sina i kćeri ne smije biti razlike ni u kojem pogledu. Jednako sam ih rodila, jednako odgajala, i jednaki su u svakom pogledu. Možda im materijalno neću moći ostaviti mnogo, ali ću im ostaviti spoznaju da su jednako voljeni, i da su mi uvijek bili najvažniji na svijetu. Djecu niti dijelim, niti mogu podijeliti. Ostavit ću im ljubav i činjenicu da sam za njih učinila sve što sam mogla. 

Ljubav ne poznaje spol, to svaki roditelj zna. Što god da im život donese, trebaju biti potpora jedno drugom. Trebaju živjeti na način na koji sam ih učila, ne samo riječima nego i djelima. 

Nikada sinu ne bih sve dala. Moje je srce podijeljeno na tri djela, a samo skupa sačinjavaju cjelinu. Trebaju to uvijek imati na umu. 

Draga moja djeco, volim vas jednako. 

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(48353, "");
Pregledaj komentare