Kockica na Prisavlju: Od simbola režima do zgrade hrvatskih ministarstava

Zgrada 'Kockica' na Prisavlju 14 u Zagrebu, nekada Šetalište Karla Marxa 14, koja se do 1990. službeno zvala Zgradom društveno-političkih organizacija, zapravo je bila zgrada Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, prepoznatljivo zdanje u službi Titovog režima.

Poslušništvo CK SKH 'Kockicu' visoko plasira u hijerarhiji nekretnina u službi Titove diktature. U njoj su danas smještena dva ministarstva RH - Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture i Ministarstvo turizma. Zgrada je građena od 1963. do 1968.godine kao sjedište Parije u Hrvatskoj, prema projektu arhitekta Ivana Vitića. Izgradnja se odužila zbog velike poplave 1964., kada se nabujala Sava izlila i poplavila pola Zagreba.

'Izgrađena na ravnici, uz samu obalu rijeke Save, svojim dimenzijama i čistoćom svoje apstraktne forme stvorila je snažan naglasak u prostoru. Kompoziciju čine dva geometrijska volumena: horizontalna baza u vidu plitkog kvadra s dvoranama, restoranom i bibliotekom uzdignuta na visinu savskog nasipa i kubus u formi čiste kocke s uredskim prostorima. Međuetažom uvučenom u odnosu na volumen kocke, postignut je dojam lebdenja kocke. Konstrukcija u oba volumena je armirano-betonski skelet. Interijer zgrade osmislila je skupina uglednih umjetnika s Raulom Goldonijem kao koordinatorom koji je ujedno bio zadužen za staklene elemente. Tapiseriju je izradila Jagoda Buić, metalnu tapiseriju Dušan Džamonja, metalne reljefe Stevan Luketić, mozaike Edo Murtić i Zlatko Prica', navodi se u obrazloženju Ministarstva kulture i medija zbog čega se 'Kockica' našla na Listi zaštićenih kulturnih dobara.

Smjena Miloša Žanka

Ukupna površina zgrade iznosi 14.500 četvornih metara, ali djeluje puno većom jer je izgrađena na podestu. Nakon što je izgrađena i stavljena u funkciju, u samoj zgradi je donesena samo jedna važna odluka CK SKH. Riječ je o zaključcima donesenim na 10. sjednici CK SKH, održanoj 15. do 17. siječnja 1970. Tada je, naime, smijenjen Miloš Žanko, unitarist koji je za račun Beograda stalno potkopavao hrvatsko partijsko rukovodstvo, Savku Dabčević Kučar, Miku Tripala i Peru Pirkera.

Bio je to obračun reformskih snaga unutar hrvatske partije, Savke i Tripala, protiv unitarista i dogmatskih i konzervativnih snaga, dakle, samo nekoliko godina nakon Brijunskog plenuma na kojem je smijenjen moćni Aleksandar Ranković. Taj se događaj smatra uvodom u Hrvatsko proljeće.

Miloš Žanko (1915.-2000.) je slovio za unitarista, bio je nakon završetka Drugog svjetskog rata sekretar (ministar) prosvjete i kulture u Hrvatskoj, upamćen je kao glavni cenzor za izdavaštvo. Smjenjivao je nepoćudne kadrove u sustavu prosvjete i kulture. On je problem Jugoslavije vidio samo u hrvatskom nacionalizmu. U vrijeme smjenjivanja bio potpredsjednik Savezne narodne skupštine, saveznog zakonodavnog tijela. Svoje unitarističke stavove objavio u seriji članaka pod naslovom 'U toj (nacionalističkoj) ludosti ima sistema', koju je objavio od 17. do 21. studenoga 1969. u beogradskom listu Borba. Optužio je CK SKH zbog tobožnjeg toleriranja nacionalizma.

Kako je i Tito kritizirao nacionalizam u Hrvatskoj, Savka i Tripalo su mislili da je to službeni Titov stav, međutim došlo je do obrata u Titovu mišljenju. Podržao je smjenu Žanka, na sastanku u Sisku studenog 1969. godine jer je znao da se u Srbiji, preko Žanka, sprema urota protiv hrvatskog rukovodstva. Tito se složio s tim da se na 10. sjednici osudi Žanko zbog rušenja partijskog rukovodstva Hrvatske. Savka Dabčević-Kučar je na sjednici nastupila s govorom 'Neka aktualna politička pitanja' u kojem je osim hrvatskog nacionalizma oštro osudila i unitarizam. Žanko je smijenjen.

Sječa Hrvatskog proljeća

Međutim, da klatno ne bi otišlo na hrvatsku stranu, uslijedila je sječa Hrvatskog proljeća 1972. Savka je od 1968. do prosinca 1971., dakle do sjednice Predsjedništva CK KPJ u Karađorđevu, bila predsjednica CK SKH. A Tripalo je od 1969. do te iste sjednice bio član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ i Predsjedništva SFRJ. Oboje su smijenjeni. Mnogi disidenti i domoljubi, posebno intelektualci, završili na dugogodišnjoj robiji. Kad je sredio 'proljećare', Tito je 'dogmatskim snagama' opet dao krila. Upravljali su Hrvatskom do samog raspada Jugoslavije. To znači da je Tito samo kadrovski izmiješao karte, a politički odnosi i politika je ostala ista.

Nakon 10. sjednice više se nikada u 'Kockici' nije donijela velika politička odluka za Hrvatsku.

'U zgradi Društveno-političkih organizacija, Kockici, nisu se donosile odluke važne za Hrvatsku. One su se donosile na nekim drugim mjestima, ovisno o tome gdje je boravio Tito – u Beogradu ili na Brijunima. CK SKH je u Kockici samo bio transmisija, najprije Titovih, a poslije njegove smrti i odluka CK SKJ', kaže je Davor Marijan, uvaženi hrvatski povjesničar.

U 'Kockici' nije održana čak ni ključna odluka o raspisivanju slobodnih izbora 1990. Ona je donesena na 11. Kongresu Saveza komunista Hrvatske, održanom 11. do 13. prosinca 1989., na Velesajmu, Ulica Boris Kidriča 2. Delegati kongresa prihvatili su odluku Predsjedništva CK SKH u kojem se tijesnom većinom izglasala odluku da se održe slobodni i demokratski izbori.

Nakon demokratskih izbora i pada komunizma, SDP-SKH seli se iz 'Kockice' na Iblerov trg. Naime, Savez komunista Hrvatske prodao je Vladi RH 'Kockicu', bivše sjedište Centralnog komiteta SKH, Saveza socijalističke omladine Hrvatske i Saveza socijalističkog radnog naroda Hrvatske. U Kockicu su uselila neka hrvatska ministarstva, a Vlada RH je SDP-u pod Račanovim vodstvom prepustila poslovnu šestokatnici na Iblerovu trgu, uz dodatnu nadoplatu koja je navodno iznosila 17 milijuna njemačkih maraka.

Vila Kumrovec

Dvadesetak godina poslije, 2019., 'Kockica' se morala obnavljati jer je prokišnjavala. Toplinska izolacija i hidroizolacija bile su loše. Trebalo je ugraditi novu stolariju i postaviti nova stakla. Vanjsku fasadu također je trebalo obnoviti. Mnoge prozorske stijenke su bile razbijena, a betonske ploče su postale opasne za prolaznike. Obnova vanjskih stijenki stajala je 31,1 milijun kuna s PDV-om. Sanacija platoa sa sjeverne strane zgrade plaćena je 10-ak milijuna kuna, a obnova asfaltnih površina oko zgrade oko 3 milijuna kuna. A protokom vremena, bez obzira na to što se sve manje spominje mračna prošlost zgrade, 'Kockica' na Prisavlju ipak je ostala jedan od materijalnih simbola komunističke vladavine u Hrvatskoj.

Kad su u pitanju neke druge nekretnine u službi Titove vladavine, danas vilom u Kumrovcu upravlja općina Kumrovec, koja je istu dobila na upravljanje od Muzeja Hrvatskog zagorja.

Načelnik općine Robert Šplajt nada se revitalizaciji objekta i posjetiteljima. Vila je sagrađena 1947. godine kao hotel Kumrovec, ali je 1962. preuređena u Titovu rezidenciju tako što su hotelu promijenili krov, prenamijenili prostor i uredili okoliš. Kuća je na imanju gotovo od 3000 metara četvornih, a objekt ima četiri etaže površine gotovo 800 metara četvornih. Načelnik općine Kumrovec, Šplajt, ima planove da, kako je izjavljivao, 'to bude - turistički objekt, dakle, kultura i multimedija, sve okrenuto prema povijesnoj jezgri muzeja Staro selo, životu, ali i svemu ostalom što je vezano za Josipa Broza Tita'.

Općina, naime, upravlja zgradom, ali je ona u vlasništvu RH. Šplajt misli da će za to izvući novac iz EU i to kao Interreg projekt, skupa sa slovenskom općinom Bistricom na Sutli i Rogaškom slatinom. Šplajt se nada novcu u iznosu od 2 milijuna kuna.

'Nadamo se da će sredstva brzo stići i da će se Titova vila uključiti u turističku ponudu ovog kraja u sinergiji s muzejom jer cijeli ovaj kraj zapravo je u ujedinjen kroz rad i djelovanje muzeja', izjavljivao je Sabol za medije.

Imanje kod Samobora

Kako je narušena statika zgrade, nju treba stabilizirati. Usto, mora se urediti okoliš i vratiti artefakte koji se sada čuvaju u arhivu muzeja Staro selo.

Inače je Tito samo nekoliko puta bio u vili u Kumrovcu, a s njim je tamo bio i američki predsjednik Nixon za posjeta Jugoslaviji i Hrvatskoj. Posljednji put je u toj vili bio godinu dana prije smrti.

A što se tiče rješenja bivšu zgradu Političke škole i Spomen doma u Kumrovcu, njega nema na vidiku. Nema rješenja ni za Titovo imanje u samoborskom gorju. Vikendica, koja je nekada bila Titova, ima površinu od 170 metara kvadratnih i izgrađena je 1947. Imanje ima više od četiri hektara zemljišta na kojem je vinograd, voćnjak i tri objekta. Osim glavnog objekta na imanju su brvnara s vinskim podrumom i kućica za domara. Tito je u njoj navodno boravio 1958., jer se tamo pripremao za 7. kongres SKJ koji je održan u Ljubljani. Titovi nasljednici su je koristili, međutim, RH se upisala kao vlasnik 1998. Još uvijek se vodi spor za tu vikendicu.

***

Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.