Kakve veze ima splitski prosvjed s profitom Nvidije?
Princip tržišne ekonomije shvaćamo sa zakašnjenjem
Danas je vrlo teško pronaći neku poslovnu sekciju dnevnih novina ili specijaliziranih revija pa čak i crnih kronika gdje se ne spominje tema radne snage. Svjedoci smo tektonskih promjena koje su se dogodile na tržištu rada u Hrvatskoj zadnjih godina. Donedavno najčešće korištena fraza poslodavaca, pogotovo onih manjih da ne koristim druge opise, promijenila se iz: 'Ima 'ko će radit!' u: 'Nema tko raditi!'
Nevjerojatna promjena rezultat je odlaska stotine tisuća građana u druge zemlje EU i dolazak stotina tisuća stranih radnika. Strance više ne viđamo samo u ugostiteljstvu i građevini već su često i prvo lice koje ujutro ugledate u pekari kada idete po kruh ili kad točite gorivo. Ne bih se želio baviti političkim konotacijama ove priča, naime, ovo je izrazito kompleksna tema gdje neki idu čak toliko daleko da graniče s teorijama zavjere i spominju izraze poput planirane zamjene stanovništva. No, jedno je sigurno, ljudi jednostavno idu tamo gdje misle da im je bolje. Naime, radni odnos je odnos između dvije strane, poslodavca i posloprimca i jednako kao što poslodavac bira djelatnike i posloprimac bira gdje će raditi odnosno gdje će mijenjati svoje vrijeme, trud i znanje za novčanu naknadu.
I, eto, nakon što smo i taj princip tržišne ekonomije sa zakašnjenjem shvatili, našli smo se u situaciji gdje kompanije počinju sve intenzivnije misliti kako zadržati radnike. I to ne samo one klase poput Luke Modrića već i one s malo manje zvjezdanim statusom kako bi uopće mogli popuniti momčad i sudjelovati u tržišnoj utakmici. Jasno je da momčad bez golmana i nema baš neke šanse u utakmici, baš poput industrije bez inženjera, bolnica bez doktora i škverova bez varioca. Iz tog razloga sve više kompanija stavlja zaposlenike na jedno od prvih mjesta, EX ili employee experience je nešto o čemu se priča, piše i najbitnije - nešto na čemu se radi.
Poslodavci su na teži način shvatili da je situacija na tržištu rada takva da nema viška radnika, upravo suprotno. Stoga je ne samo bitno naći prave radnike nego još bitnije sačuvati one koji su svojim trudom već utkali svoju DNA u DNA kompanije. Mnogi naši umirovljenici po umirovljenju sa žaljenjem gledaju na mjesta gdje su ostavili najbolje godine, gdje su sa svojim iskustvom i strašću gradili tvrtke za koje bi nakon što su ih napustili imali dojam da kao da ih tamo nikad nije ni bilo.
No, ne mora biti tako. Nekako se dogodi da uvijek postoji jedan svijetli primjer koji kao svjetionik signalizira pravi put. Sigurno ste čuli za umjetnu inteligenciju, UI ili AI kako je zovu u ostatku svijeta. U biti to je retoričko pitanje jer ta je tema toliko prisutna da je skoro dosegla i u nas nedodirljivu tematiku drugog svjetskog rata. Najpoznatija i najveća kompanija koja je sinonim za AI je NVIDIA. Riječ je ujedno o najvrjednijoj kompaniji na svijetu za koju radi više od 30.000 ljudi i što je zanimljivo, njih skoro 80% je radom u toj kompaniji već podiglo osobno bogatstvo na preko milijun američkih dolara. Štoviše, čak polovica od njih ima preko 25 milijuna dolara bogatstva u dionicama tvrtke. To je značajno bogatstvo čak i za američke uvjete, a CEO Jensen Huang očito je shvatio kako zadržati radnike jer im je stopa odlazaka 2,7% naspram 17,7% što je prosjek industrije. Poručio je zaposlenicima da budu CEO-i svojih resursa i vodi se načelom: 'Ako vodiš brigu o ljudima, sve ostalo se samo posloži!'
Osim prosvijetljenog vodstva jasno je da u ovom slučaju jedan od glavnih razloga prilika za sudjelovanje u bogaćenju na krilima AI histerije. No nije samo to bitno, nekad je isto tako važno biti dio priče, koncepta, nečega što ostavlja dubok trag. Ne mora to biti neka high tech priča. Sjetimo se samo Vegete, taj začin koji diljem svijeta predstavlja ne samo Podravku, već i Hrvatsku, osmislila je Zlata Bartl i umirovila se poput najprosječnije radnice. Osim slave, nije se posebno okoristila svojim izumom. No, to su bila neka druga vremena i neka druga ekonomija. Moramo priznati da američke priče zvuče bolje, baš kao što su i američki filmovi bolji od naših.
A kad smo kod filmova ostaje nam za nadati se da će kompanije shvatiti nešto što danas djeca uče i kroz crtiće. Majstor Ugvay iz Kung fu Pande je rekao: 'Što više uzmeš, to manje imaš!', odnosno prevedeno na korporativni jezik: 'Što više dijeliš, to više imaš!' Sudjelovanje zaposlenika kao partnera, ne samo u radu nego i u dobiti jedini je način za ostvarivanje maksimalnog potencijala.
Pozitivnih primjera imamo i kod nas, ali su još uvijek više iznimka nego pravilo, a nadamo se da će ovaj koncept biti usvojen prije nego bude kasno odnosno prije nego izgubimo bitku zbog nekonkurentnosti. Jer nije ovo više 1959., komunizma više nema, sada smo u tržišnom natjecanju.
