KAKO SE BRANIO I OBRANIO DUBROVNIK Na 1100 stranica otkriva nam Oliver Pezo

Te turobne 1991. godine Oliver Pezo je iz skloništa u svom rodnom Dubrovniku, rat gledao dječjim očima.

'Ti momci koji su dolazili u pomoć iz drugih krajeva Hrvatske, u mojim očima su bili kao nekakvi giganti, nešto neopisivo. Oduvijek sam osjećao potrebu da im zahvalim što su nama omogućili da danas budemo tu gdje jesmo. Što su nama mogući da smo danas tu gdje smo, da smo uopće ostali živi'. Kaže nam to Pezo koji je živa svjedočanstva 507 sugovornika, od kojih je 90 posto hrvatskih branitelja, sažeo u 1100 stranica i dva sveska knjige 'Zagonetka pobjede'.

Rekonstruirao je povijesnu bitku za Dubrovnik, odnosno, kronološki zabilježio događaje s prvih crta bojišnice od Konavala do Stonskog primorja. Iako je te ratne 1991. godine imao svega 16 godina, 2008. je odlučio započeti ovaj projekt.

'Cilj i želja bili su mi napraviti dokumentarac u trajanju sat vremena. Međutim, kako je to krenulo, puno ljudi se uključilo, branitelja i ostalih svjedoka iz toga vremena. Sve je naraslo, tako da na tom projektu radim već 17 godina. Prikupljeno je mnoštvo svjedočanstava, pa umjesto filma, koji je trebao trajati sat vremena, napravili smo drugo izdanje knjige', kaže nam Pezo.

Tijekom stvaranje knjiga čuo je svakakvih priča, od tragičnih do dirljivo lijepih.

'Mnoštvo svjedočanstava, od Prevlake do Neretve. To su uvijek ljudske priče, ne samo ratne', kaže nam Pezo. Kada evocira uspomene rado se sjeti svjedočanstva Milenka Radića, koji je u prosincu 1991. godine na dubrovačkoj bojišnici ostao bez noge.

'Upravo u tom trenutku mu se rodio sin na brodu u izbjeglištvu. Njegova žena tada je odustala od bijega i vratila se nazad s tom malom bebom u Dubrovnik, u grad bez vode i struje kako bi otac, koji nije znao hoće li preživjeti teško ranjavane, vidio svoje dijete', prisjeća se Pezo, ističući kako je čuo još mnogo takvih priča, tragičnih, i ljudskih, i ratnih.

Pitamo ga jesu li ti razgovori ostavili traga na njemu?

'Kako sam zaglavio u 1991. godinu, još dan - danas na tome radim, tako da je ostavilo traga, ali nije mi nikako žao', kaže.
Nije mu žao i zbog toga što je njegov projekt dobro prihvaćen i prepoznat pa u njemu nije izostala ni institucionalna pomoć. Izvrsnu suradnju odmah je uspostavio s  Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Podršku pruža i Grad Dubrovnik, bez obzira tko je bio ne njegovom čelu kroz ovo dugo vrijeme stvaranja knjiga i snimanja dokumentarca, kao i dubrovački Muzej Domovinskog rata.

'U našoj knjizi ima ljudi koji su svih moguće opredjeljenja, nacija, vjera, tako da svatko ima neke svoje poglede, ali svi govore ono što se događa 1991. godine', kaže nam Pezo dodajući kako u ovom projektu nema mjesta za poratnu gorčinu.

Od dokumentarca ne odustaje, ali sada je odlučio da to bude serijal.

'Sada je cilj skupiti sredstva i nastaviti raditi na projektu', pojašnjava Pezo.

Prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, govoreći o Pezinim knjigama ističe kako je hrvatskom narodu do sada istinu pisao netko drugi.

'Mlade generacije treba odgajati da pamte, a ne da mrze', rekao je prof. Nazor na splitskom predstavljanju 'Zagonetke pobjede', naglasivši kako je riječ o jedinstvenom historiografskom pothvatu.
'Bez memoarskog gradiva nije moguće upoznati povijest', istaknuo je dodavši kako se Pezinim knjigama odaje zahvalnosti ljudima koji su zadužili ovaj narod. 

'Cilj nije bila obrana vojarni, ni spašavanje Srba, jer u Dubrovniku nije bilo ni jedne vojarne, a srpskog stanovništva jako malo. Zanimljivo je i kako je prva osoba koju je JNA 1991. godine  ubila u Dubrovniku bila srpske nacionalnosti', dodaje prof. Nazor.

Viši inspektor Hasib Alibegović Ale, dubrovački branitelj, pripadnik Specijalne jedinice policije 'Grof' Dubrovnik, 100-postotni hrvatski ratni vojni invalid opisao je kako je dubrovačko područje branilo 30 aktivnih i 30 pričuvnih specijalnih policajaca. U deblokadi je i ranjen.

'Meni je bilo drago da sam ja stradao, a ne netko od mojih prijatelja, jer doći roditeljima na vrata i reći im da im je dijete poginulo, nešto je najteže u životu', kaže Alibegović.

Pukovnik Nediljko Grubišić, pripadnik 4. gardijske brigade HV-a, vrlo je detaljno opisao svaku od operacija u kojima je sudjelovao 39 dragovoljaca, pripadnika legendarne brigade koji su tada imali od 18 do 20 godina.

'Morskim putem ubačeni smo u Dubrovnik. Grad je bio u teškom i kaotičnom stanju, bez struje i vode, bez ikakvih komunikacija', prisjeća se pukovnik Grubišić.

Naglasio je i kako su nositelji deblokade bili pripadnici 1. i 4. gardijske brigade, koji su ljudstvom i tehnikom nadmoćnog neprijatelja natjerali na bijeg.

'Oni su živjeli u nadi da će dobiti izlaz na more, a znamo kako je to završilo', zaključio je Grubišić.

Bojnik Milenko Radić, dubrovački branitelj, pripadnik ZNG-a Dubrovnik kaže kako je cilj neprijateljske agresije na jugu Hrvatsko bio da u roku od mjesec dana ovladaju lijevom obalom Neretve.

'Branili smo se s onim što smo imali. U to vrijeme najopremljenija je bila postrojba Policijske uprave. U Dubrovniku se gradila Hrvatska. Na nama je da ispričamo svoja sjećanja i da se sjetimo onih koji više nisu s nama', rekao je među ostalim Radić.

Obrani Dubrovnika pridružili su se i pripadnici 9. bojne HOS-a s četiri voda i jednom desetinom.

'Imali smo samo puške', kazao je satnik Damir Banić, koji je u bitni za jug Hrvatske bio kao pripadnik 9. bojne HOS-a.

Do u tančine prepričao je bitku koja se vodila u i oko tvrđave na Srđu pod zapovjedništvom Ivana Perkušića Barbe te otkrio kako su u tjeranju nadmoćnog neprijatelja, u trenutku kada su bili loše naoružani, zarobljeni u tvrđavi, prevagnula dvojica HOS-ovaca koja su se prema njihovom položaju penjala pjevajući domoljubne pjesme. Prisjetio se i kako su u Dubrovnik, 24. prosinca 1991. stigli brodom te kako su im rekli da odvežu špigete na čizmama jer kao u zavezanim čizmama upadnu u more, jako je mala šansa da se neće utopiti.

'Bila je strašna hladnoća. Kada smo stigli u grad, gorjelo je samo jedno svjetlo, ono u zgradi u kojoj je bilo zapovjedništvo. Kada smo ušli kako bismo dobili zapovijed, rekli su nam da moramo skinuti HOS-ove oznake s uniformi. Mi smo to odbili. U HOS-ovim uniformama sa svim oznakama raspoređeni smo na najjužniju točku, hotel Belvedere. Stražu smo držali u kašiki bagera, ispod litice na kojoj je bio neprijatelj. Od oružja smo imali jednu OSU s jednim punjenjem, jedan ručni bacač s tri punjenja i jedan bacač tromblona s dvije kutije municije.

Nakon 20 dana smo se vratili nazad u Split u vojarnu Dračevac. Kada smo stigli vidjeli smo da je neko veselje. Tada smo doznali da je Hrvatska međunarodno priznata', prisjeća se Damir Banić koji je u Domovinskom ratu bio teško ranjen zbog čega je ostao bez noge.