KADA SAM VIDIO ODORU HRVATSKOG VOJNIKA, SRCE MI JE ZAIGRALO Damir Banić u Domovinskom ratu je teško stradao, no nije odustao od širenja istine o njemu

Splićanina Damira Banića rat je zatekao dok je bio na služenju obveznog vojnog roka u Beogradu. Iz JNA, kao obučen vojnik i savjestan Hrvat, svjestan opasnosti i potrebe da sudjeluje u obrani svoje domovine, odlučio se priključiti Hrvatskoj vojsci. Odmah po dolasku u Split primljen je u službu u Hrvatsku ratnu mornaricu.

'Međutim, iz HRM-a nije bilo mogućnosti odlaska na bojišnicu. Nije bilo oružja. Sljedeći dan sam sreo svoga sportskog prijatelja u Splitu u maskirnoj  odori hrvatskog vojnika. Tada sam tu odoru prvi put vidio i odmah mi je srce zaigralo. Rekao sam mu da želim na bojišnicu, a on mi je odgovorio kako nema problema. Odveo me u Šubićevu 3 i tamo sam potpisao pristupnicu HOS-u. Ne zato što sam želio HOS, nego zato što je to u tom trenutku bila jedina mogućnost da odem na bojišnicu. Potom sam se uključio u obuku. Kao pomoćnik instruktora radio sam s momcima na podizanju fizičke spreme, a nakon toga sam preuzeo kamp na Žnjanu gdje sam bio i instruktor za tehniku i taktiku i sve ostale komponente koje jedan vojnik, prije odlaska na bojišnicu, treba znati. Zatim sam se pridružio ekipi na dubrovačkoj bojišnici. To je bilo za Božić 1991. godine. Tamo smo 20 dana čuvali najjužniju hrvatsku granicu. Po povratku u Split u vojarni na Dračevcu zatekao sam neko veselje. Na kraju smo doznali da je Hrvatska međunarodno priznata', prisjeća se Banić.

Nakon dubrovačke bojišnice, sa svojom taktičkom skupinom otišao je u Zemunik.

'Uključio sam se u obranu Zemunika jer im je nedostajalo vojske.  Zemuničani su napokon mogli odahnuti, tamo smo osam mjeseci bez smjene držali taj istureni položaj prema Gornjem Zemuniku. Imali smo i dva poginula u tom razdoblju. Na toj bojišnici sam i ja dva puta ranjen. Prvi put u ruku, a drugi put mi je kao posljedice ranjavanja amputirana noga u predjelu potkoljenice', priča nam Banić.

No, teško ranjavanje i invaliditet nisu ga spriječili da se nastavi boriti za svoju domovinu. Nakon rehabilitacije se vratio na prvu crtu obrane Škabrnje.

'Tada je počela operacija Maslenica. Zapovjednik me pozvao da dođem i pružam pomoć u logistici. Vozio sam 'Tamić' svaki dan u Škabrnju, bio sam na meti topova i tenkova. Nakon Škabrnje ponovo sam išao na rehabilitaciju i nastavio studirati. Više se nisam vraćao na bojišnice', otkriva nam Banić.

Kada se prisjeća rata, kaže kako nikada ne misli o ružnim stvarima. Rado se sjeća anegdota, kojih je bilo na pretek.

'Najviše volim o tome govoriti, o tim lijepim stvarima. Definitivno jedna od najdražih uspomena mi je ona na mog pokojnog suborca Darija Salapića, koji nas je na bojišnici razveseljavao svojim mađioničarskim trikovima, dosjetkama. Svojim smicalicama nas je znao i naljutiti, ali to je tako bilo originalno da se naprosto u trenutku naljutiš, a istog trena i odljutiš. Tako je bila jedna situacija: stalno su nam dolazili mladi vojnici koji nisu bili toliko hrabri, a za početak su morali držati stražu. Bilo im je teško biti samima. Onda je naš Dario smislio 'lijek'. Tada smo dobivali neke pepermint bombone za osvježiti dah. No, Dario je te mladiće koji su se bojali sami biti na stražama uvjeravao kako su to 'tablete za samoću'. Dakle, popiješ, odnosno pocuclaš tu tabletu i onda više nisi sam. Na takav način smo razbijali strahove kod mladih vojnika. To je ta jedna psihološka komponenta', prepričava nam Banić.

Osim kao heroja Domovinskog rata, Banića mnogi pamte i po tome što je kao HOS-ov izaslanik na spomenik Prvom splitskom partizanskom odredu položio cvijeće. To je, kaže, napravio po zamolbi Miće Ćuka, svog suborca, koji je obećao kako će HOS-ovci to učiniti, a nakon što je tadašnji gradonačelnik Ivo Baldasar nazočio svečanosti otkrivanja spomenika HOS-ovcima na Splitu 3.

'Prethodno sam dobro proučio taj dio povijesti, pogledao i film i pročitao neku dokumentaciju. Dosta tih mladića u rat je otišlo bez ikakve obuke. Žrtvovani su za neku ideju za koju nisu trebali ići. Meni ih je doista žao. To su bili mahom sportaši, članovi Radničkog nogometnog kluba Split. Otišli su preko Mosora na Dinaru u nekakav pokret otpora, zapeli i izginuli. Nije mi žao što sam im odao počast, i danas bih isto to napravio. Tada sam bio zamoljen od strane zapovjednika i svojih suboraca, tako da ne bih želio da to netko osporava', jasan je Banić.

Pitali smo ga je li zadovoljan kako sada Hrvatska izgleda, kakav je odnos prema braniteljima.

'Kad vidim razmišljanje mladih, razočaran sam. Možda smo mi krivi za to ili netko treći, možda mediji. Mladi danas misle da smo mi napravili nešto loše. To me najviše boli. Kažu kako su se nekad više poštivala radnička prava, kako je prije Domovinskog rata bilo bolje. Srce me zaboli kada to čujem. Činjenica je da mladi ne znaju ništa o Domovinskom ratu. O tome ih se na primjeren način ne uči ni u školama. Evo moje dvije kćeri, kažu mi da su u osmom razredu lekciju iz Domovinskog rata u udžbeniku doslovce preskočili', kaže nam splitski branitelj.

Banić se danas bavi ekološkom poljoprivredom. Vrijeme provodi zidanjem suhozida, u prirodi. Iako danas ima svega 52 godine, mudro nam pojašnjava kako se kronološka i biološka dob ne moraju nužno poklopiti.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija