Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Image by günter from Pixabay / ilustracija ISPOVIJEST BIVŠEG OVISNIKA 'Nema kamiona droge, nešto je više dolazilo nakon izgradnje Pelješkog mosta'

ISPOVIJEST BIVŠEG OVISNIKA 'Nema kamiona droge, nešto je više dolazilo nakon izgradnje Pelješkog mosta'

'Nadrogiranih ljudi ima posvuda oko nas'

Posljednjih tjedana Dubrovnik se često spominje u kontekstu droge. Naslovi govore o gradu prepunom kokaina, što je potaknuto izjavom gradonačelnika Mata Frankovića da se ondje 'ta droga troši na kamione.' Dok jedni tvrde da je riječ o pretjerivanju, drugi upozoravaju da problem ipak postoji, možda ne u razmjerima o kojima se govori, ali dovoljno ozbiljan da ne može biti prešućen. 

U moru glasina, statistika i izjava, lako se zaboravi da se iza svake priče o drogi krije čovjek. Nije to uvijek kriminalac ili propalica, nego često netko koga bismo mogli sresti svakog dana - naš kolega, susjed, prijatelj. Upravo takav je i mladić iz Dubrovnika, danas u svojim tridesetima, koji je kao student kroz zabavu dotaknuo svijet amfetamina i godinama poslije skliznuo u ovisnost. Svoje je iskustvo iznio za Dubrovački dnevnik.

Njegova priča nije senzacija ni statistika, nego svjedočanstvo o borbi, o iskušenju, padu i, na kraju, izlasku iz pakla ovisnosti. Iskreno i anonimno ispričao je kako je droga ušla u njegov život, koliko ga je promijenila i što znači ponovno pronaći sebe. Danas je 'čist' točno godinu dana. 

'Droge u gradu ima dosta i to raznih vrsta. No iskreno, uvijek je bio problem za nabaviti, tako da nema nikakvih kamiona droge. Mislili smo kako će se s otvorenjem Pelješkog mosta to promijeniti, ali dok sam se ja time bavio, za sve što sam htio nabaviti, morao sam se dobro pomučiti i tražiti iz više ruka. Ali ovisnici se uvijek snađu... Kasnije, kada je izgrađen Pelješki most, počelo je više toga dolaziti u grad, ali ne baš u nekim enormnim količinama kako su se neki nadali', rekao je. 

Komentirao je cijene i tko i zašto konzumira drogu u gradu pa istaknuo kako nadrogiranih ljudi ima posvuda oko nas. 

'Kao što su cijene stanova i svega drugog u gradu porasle, tako su i cijene droge skočile. I ranije je to bilo skupo, dok su bile kune, ali danas se toga mnogi rado sjećaju. Sad je cijena 'petice' (op. a. pet grama) speeda 70-80 eura, kokain je bio sto eura za gram. Ja nisam baš volio kokain, ali možda zato što nisam bio pretjerano bogat. Takve su bile cijene dok sam se ja time bavio. Što se tiče toga tko uzima drogu, mogu reći kako je konzumiraju sve skupine - od srednjoškolaca do uglednih liječnika, profesora... To znam jer s nekima sam i ja 'mazao' (op. a. konzumirao drogu). Evo primjerice u wc-u ovog kafića, u poslovnom dijelu grada, iznad vodokotlića, gdje je mali zidić, uvijek ćete vidjeti tragove ili mrvice. Ja to pogledam jer sam bio u tom svijetu pa znam što i kako se radi. Netko tko nikad nije konzumirao drogu i ne obraća pozornost. Neki ljudi drogu konzumiraju iz razonode, a neki koji dosta rade, primjerice konobari tijekom sezone, uzimaju drogu da bi izdržali smjene na poslu. To je postao stil života koji je prilično opušten i podrazumijeva se. Ponekad bismo otišli samo na kavu pa bih sreo nekog iz tog svijeta i onda bismo otišli to uzeti. 

Nadrogiranih ljudi ima posvuda oko nas. I ja sam na poslu više puta bio pod utjecajem droge. To se ne primijeti jer čovjek može biti funkcionalan i pod utjecajem droge. Takvi ljudi nisu nužno klošari bez zuba koji se raspadaju po putu i bodu u venu. To su često jako fini, ugledni ljudi koji sjede po finim restoranima i piju kavu, žive na visokoj nozi. Mnogi od konzumenata su i članovi vladajuće stranke, nećemo se zavaravati. Neki ljudi nose markirane torbice, a evo neki uvijek sa sobom imaju nešto 'za namazat'', kazao je. 

Istaknuo je kako su njegove veze najčešće dolazile iz grada u susjednoj državi. 

'To je grad s kojim Dubrovnik nema nikakvu službenu komunikaciju i suradnju zbog ratnih okolnosti, ali evo put droge praktički savršeno funkcionira. Kada se političar tako brinu zbog droge u gradu, onda bi trebali surađivati s njima po pitanju borbe s preprodajom i prijenosom droge', smatra on. 

Najviše se konzumira, naglasio je, u klubovima i općenito na noćnim zabavama, bez obzira na tip izlaska ili vrstu glazbe. 

'Jednostavno toga ima u svim kafićima i u klubovima – nebitno sviraju li cajke ili techno, rock i slično. Najteže je nabaviti marihuanu iako se to ne bi reklo. Mislim da je to preprodavačima neisplativo jer razmišljaju - kada se već bave tim poslom - kako bolje zaraditi pa je onda kokain izvor dobre zarade', naveo je. 

Detaljno je opisao trenutačno stanje u gradu  – crno na bijelo. No to i nije toliko važna tema za priču, koliko je važno govoriti o borbi protiv ovisnosti i putu koji jedna prosječna, mlada osoba prođe. Ljudi moraju znati koliko je droga loša i kako ostavlja posljedice, uništava zdravlje, posao, obitelj. 

Mladić s kojim je razgovarao Dubrovački dnevnik našao se u problemu jer je jednostavno pretjerao s konzumiranjem droga. 

'Prvo mi je to bilo zabavno. Kada si pod utjecajem toga, ti si lud, simpatičan, nosi te, provodiš se, upoznaješ raznorazne ljude... Ja sam krenuo s drogama kao student u Zagrebu. Bio je to dinamičan period kada sam na after zabavama upoznavao glumce, profesore, producente, bilo je tu i puno žena što mi se svidjelo, kao i različitih ljudi. Na tim druženjima, ponekad bi se razvila prijateljstva ili veze. Droga je svima bila zajednička spona', izjavio je. 

Prisjetio se možda prijelomnog trenutka - to je bio turistički boravak u Berlinu tijekom studija. Tamo je proveo deset dana. Droga je, tvrdi, jako dostupna, praktički uobičajeni ritual - kao što je kod nas sjesti na kavu, kod njih je 'sjesti na crtu'! Na ulici ti nude sve što poželiš. 

'Rekao bih da su tamo kamioni droge. U Berlinu sam probao party droge – speed, kokain, ecstasy i LSD. Nisam nikad konzumirao heroin, to mi je bilo odbojno', kazao je. 

Nakon povratka u Zagreb tijekom par mjeseci brzo je ušao u krugove gdje se droga brzo i lako nabavlja. 

'To je bila dobra zabava – uzmeš jedan ecstasy i cijelu noć piješ vodu, odeš u wc pa ti uvijek netko nešto ponudi... Tako je sve bilo vrlo opušteno. Samo sam jednom u tom svom lagodnom studentskom životu doživio raciju. U početku nisam puno toga konzumirao i nisam uzimao svaki dan. Uvijek sam nekako imao strah od toga da ne pretjeram, sve do jednom – kada sam prestao imati taj strah. Imao sam nekoliko nezgodnih situacija, primjerice jednom sam završio na infuziji. Ne bih rekao da sam bio puno pametniji nakon toga', izjavio je. 

Nakon studija vratio se doma u Dubrovnik gdje je počeo raditi, imao je dobar posao, svaki dan je bio među ljudima i sve je pristojno funkcioniralo. No ne zadugo. 

'Malo sam se smirio jer takva je atmosfera u gradu, jednostavno moraš promijeniti stil života. Ali tijekom nekog vremena sam se ponovno okrenuo drogama. Glupo je reći i to nije glavni razlog, ali u gradu mi je bilo dosadno, nema sadržaja, posebice zimi. Kada je čovjek pod utjecajem droge, nekako se sam sa sobom može zabaviti. To je malo tužno, ali je tako. U jednom periodu nisam htio izlaziti ako nemam droge, bilo mi je sve dosadno. Bilo je dobro dok je sve bilo dobro', prisjetio se trenutaka kada su zapravo krenuli problemi. 

Uz izlaske, počeo je i doma sam sa sobom konzumirati drogu. 

'Bilo je prihvatljivo dok je to bila vikend zabava s ekipom, ali u jednom trenutku to je počelo izgledati otužno. Događalo mi se da bih povukao crtu i čistio stan. Bio sam u fazi da mi se ništa ne da raditi ako nešto ne uzmem. Prijatelji koji su mi dolazili u stan znali su u kojem sam stanju; ako je čisto – drogiran sam, ako je nered – nisam ništa konzumirao', pojasnio je.

Tada je shvatio da možda ima ozbiljan problem. 

'Nikad to nisam doživljavao kao ovisnost i sebe nisam htio nazvati ovisnikom jer sam na konzumaciju droge gledao kao na zabavu. Kad spomeneš riječ ovisnost, onda zamisliš ljude s iglom u ruci kako su najčešće prikazani u filmovima. Ljudi s kojima sam se ja družio i konzumirao drogu nisu tako izgledali , svi su imali dobre poslove, obitelji, pa čak i djecu. Nisam imao doživljaj da je to nešto opasno. Sve dok te jedan dan 'ne zakuca'. U mom slučaju, ono što me 'zakucalo' je bilo to što sam prestao raditi jer sam postao jako neodgovoran i loš u svom poslu. Jednom me kolegica nazvala i pitala zašto nisam došao na posao, a ja sam bio uvjeren da je nedjelja iako je bila sredina tjedna. Iskreno, kada sam prestao raditi nisam se okupao više od mjesec dana, samo sam ležao u gomili smeća', priznao je. 

Sve to skrivao je od obitelji. Članovi nisu imali dodira s drogom pa ništa nisu ni primjećivali. 

'Ispred njih sam više puta bio pod utjecajem droge i jako sam dobro funkcionirao u tom vrtlogu. Kada sam shvatio da nemam kontrolu, onda mi je puno toga prošlo kroz glavu, ali u jedno sam bio siguran – želim se iščupati iz toga iz tog pakla. Prijatelji i prijateljice su me jednog dana dočekali s idejom što sa mnom, ali ja sam ih preduhitrio. Rekao sam kako znam da sam u problemu te da sam već donio odluku da nešto trebam napraviti. Prije nego što sam potražio pomoć, obavio sam razgovor sa svojim roditeljima i sve sam im priznao. Bili su očajni, razočarani i ljuti. Jedno vrijeme sam se izolirao od svega, bilo me je sram, a i nisam se htio izlagati opciji da me netko ponudi s nečim jer nisam znao kako ću se ponašati. Jednostavno sam rekao – ako se želim izliječiti, ne smijem ići tamo gdje mogu doći u doticaj s konzumacijom droge', predstavio je svoju hrabru odluku. 

Istraživao je na internetu o svom problemu i tražio rješenje. Naposljetku se odlučio prijaviti na odvikavanje. 

'Htio sam se prijaviti u komunu, ali googlajući sam shvatio da je najbliži i relativno najbrži način da se obratim Odjelu za mentalno zdravlje pri Zavodu za javno zdravstvo DNŽ jer se on jedini u županiji i gradu bave problemom ovisnosti. Javio sam se na savjetovanje u Odjel za mentalno zdravlje tako što sam nazvao, dogovorio i čekao termin mjesec i pol dana. Imao sam sreće jer je netko odustao pa sam ja došao malo ranije na red. Koliko sam shvatio, samo jedna doktorica radi na problemu borbe protiv ovisnosti u gradu - Irena Primorac Bošnjak. 

Jedva sam čekao prvi susret s njom jer sam od srca išao s idejom da se 'očistim'. Prije svakog susreta potrebno je obaviti testiranje da se provjeri ima li droge u tijelu i ja sam svaki put bio negativan. Susretao sam ljude koji su išli iz nekih drugih razloga pa su mi objasnili metode kako prevariti sustav, no ja to nisam htio. Potrebno je imati volju, svatko mora sam odlučiti, a ne imati za cilj zadovoljiti norme i pravila koja netko traži. Kod doktorice sam išao cijelu zimu, svakih mjesec i pol. Bio sam otvoren jer sam znao da je to jedini put da dođemo do konkretnog rješenja. Zapravo nema rješenja, to je splet životnih okolnosti koji te dovedu do ovisnosti', opisao je.

Cijela ispovijest može se pročitati ovdje

Vaša reakcija na temu