INTERVJU Jurica Pavičić o temi o kojoj ne govori: 'Mogao sam se izvući i izbjeći sudjelovanje u ratu, ali me bilo sram. Čavoglave su mi bile jedan od terena...'

'Homoerotske fantazije' na zidu doma Jurice Pavičića bile su povod, ali i izlika za kavu s našim nagrađivanim novinarom, kolumnistom i književnikom. A kava nam je bila izlika za intervju, nakon što su na zgradi gdje živi obitelj Pavičić (na svetu nedjelju) osvanule gnjusne poruke upućene njemu i njegovoj obitelji. Komunjarama, kako je autor grafita naglasio.

Pavičić je taj dan u svom odgovoru s dozom humora kazao da su mu frapantne erotske fantazije određenih desničarskih skupina te ih pozvao da slobodno 'izađu iz ormara'.

Foto: Joško Šupić

Nakon prvog srka druge jutarnje kave krenuli smo s pitanjem koje nam se nameće: zna li zašto je baš on bio na meti grafitera, nakon Miljenka Jergovića?

- A gledajte, ja sam si zaista postavio to pitanje. Ne vidim neki vrlo direktan povod, osim ako to nisu dvije stvari. Jedna je tekst u Hrvatskom tjedniku o 'sedam novinarskih batinaša', a druga ovaj spin Mirjane Kasapović, gdje je u objavljenoj tablici prikazano kao da mi dobivamo novac od Ministarstva kulture, a to nije istina. Jedino mi to pada na pamet, jer ne vidim da je u posljednje vrijeme bilo nešto specijalno što bi moglo biti povod.

A ovo 'komunjara'?

- To mi je smiješno zato što nemam nikakvu povijest ni osobnu ni obiteljsku, za razliku od ljudi u Hrvatskom tjedniku. Pretpostavljam da neke ljude iritira ton mojih tekstova u kojima afirmativno pišem o nekim aspektima tog razdoblja. Nedavno sam bio u Novom Mestu i napisao veliki tekst o tamošnjem muzeju obnovljene tvornice Revoza, odnosno bivšeg IMV-a. To je prekrasan muzej koji su sami radnici napravili.

Dobili su od Grada neko staro vojno skladište, pa su sakupljali oldtajmere iz tog razdoblja i napravili svojevrsni spomenik industrijalizaciji. Na takve stvari se uvijek malo raznježim jer cijenim inženjere koji su nas hranili kroz industriju, a imao sam ih u obitelji. Ako netko zbog toga misli da sam 'komunjara' ili ako napišem tekst u obranu Koteksa ili Poljuda, neka mu bude. Možda je baš Poljud bio razlog, jer sam napisao niz tekstova protiv ideje da se stadion ruši.

Foto: Joško Šupić

Je li Poljud postao ideološko pitanje? Znači li obrana Poljuda i obrana socijalističkog razdoblja?

- Rekao bih da ga dio njih koji su protiv rušenja doživljavaju kao spomenik socijalističkog perioda, ali ne nužno svi. Arhitekti i urbanisti, primjerice, brane ga kao umjetničko djelo. Kod ljudi koji bi ga htjeli srušiti, stvar nije jednoznačna. Dio njih su ignoranti ili su 'na krivi način' navijači pa žele stadion bez atletske staze. Dakle, taj element postoji, ali nije presudan.

Vratimo se na 'sedam batinaša' i razjasnimo priču o prijevodima Vaših djela. Stvara se dojam da Vaše prijevode financira Ministarstvo kulture i medija, iako nema interesa za njima.

- Dakle, postoji otvoreni program preko kojeg strani izdavač aplicira da mu Ministarstvo kulture pomogne s dijelom honorara za prevoditelja. Uvjet je da izdavač ima potpisan ugovor za knjigu i s prevoditeljem. To znači da se mogu prijaviti knjige koje će svakako biti objavljene, bez obzira hoće li dobiti ta sredstva ili ne.

Naravno da će izdavač lakše uzeti hrvatsku knjigu ako zna da postoji predvidiv mehanizam podrške. To nije presudno, ali pomaže. A koliko tko dobije, ovisi isključivo o interesu izdavača.

Ministarstvo može reći: 'Želimo podržati, recimo, Aralicu'. Ako on nema ugovor s izdavačem, njegovi će prijevodi završiti zaboravljeni na nekom hard disku. Umjesto toga, Ministarstvo pomaže projektima za koje se zna da će ugledati svjetlo dana, jer su već potpisani ugovori.

Foto: Joško Šupić

Također, Ministarstvo tim novcem pomaže prevoditeljima da budu bolje plaćeni, a ne meni. Prevoditelj koji mene prevodi na francuski također prevodi Vladana Desnicu, Asju Bakić, Ivanu Sajko… To su ljudi koji su život posvetili učenju 'kvrgavog' jezika, koji govori tri milijuna ljudi i koji ima sedam padeža.

Zahvaljujući tom sustavu, danas se puno više naših pisaca prevodi, i to dobrih pisaca. To je poanta. Francuski i engleski jezici bilježe velik porast prijevoda hrvatskih autora. Oni koji su na vrhu tog popisa tu su zato što su naši izdavači unaprijed dogovorili i htjeli prevesti knjige. To nema veze s time voli li nekoga ministrica ili ne voli, ali je nekima teško to shvatiti jer kod nas mozak funkcionira po klijentelističkim obrascima.

Koliko su Vaše knjige prevedene? Je li 'Crvena voda' najprevođenija?

- Da, 'Crvena voda' je prevedena na 11 jezika. Sad je izišla i na poljskom - to je jedanaesti.

Tu ne računamo srpski i bosanski?

- Ha, ha. Pa ima 'poluprevedenih' izdanja. U Srbiji je knjiga izišla 'neprevedena', ali s rječnikom dalmatinskih izraza. Mogao sam vam donijeti tu knjigu. Baš tu sam nedavno poklonio Aleksandri Wojtaszek, poljskoj kroatistici. Rekao sam joj: 'Evo ti, sad možeš učiti dalmatinski'.

Zadržimo se još malo na književnosti. Kako je prošao Vaš novi roman? Je li pronašao put do čitatelja?

- Nikad nisam imao bolji početak s prodajom. Već je u drugom izdanju. Poklopilo se nekoliko stvari - politički trenutak, tema, možda i akumulirani interes kod čitatelja. U svakom slučaju, nikad nisam imao ovakav start.

Dosta ste se posvetili prikazu tog prijelaznog razdoblja, baš... postjugoslavenskog. Je l’ Vas to razdoblje inspirira?

- Možda je stvar u tome da sam ostario. Čovjek kad ostari, piše o onome što zna iz prve ruke. A ja te stvari iz osamdesetih i devedesetih znam iz prve ruke. Meni je danas lakše napisati lik iz kasnih osamdesetih ili ranih devedesetih nego lika koji ima 15 godina i danas je tinejdžer.

Mogao sam pisati o tinejdžerima kad mi je sin bio tinejdžer, prije deset godina. Danas mi je teško ući u um 15-godišnjaka koji je na TikToku i Instagramu. Lakše mi je pisati o vremenu koje znam – osamdesete i devedesete. Bježim od pisanja povijesnih romana, iako se povijest uvuče i u 'Crvenu vodu' i u novi roman. Uvijek mi je stalo da knjige budu knjige o sadašnjosti.

Ali vidi se da starim – likovi su mi sve stariji. U dvije knjige imam penzionere kao glavne likove! Ha, ha.

Vratimo se na polarizaciju i netrpeljivost, pogotovo kad je riječ o financiranju kulturnih događanja i festivala. Ove godine je to bila velika tema - od Benkovca do Fališ festivala…

- Mislim da se problemi javljaju tamo gdje konzervativna vlast financira programe koji nisu ideološki 'njihovi'. To koriste ili parlamentarna ili vanparlamentarna desnica da poentira: 'Pogledajte, konzervativci glume domoljublje, a financiraju Jugoslaviju'. Tamo gdje liberalna vlast financira lijeve sadržaje, nema tolikog skandala jer se to smatra logičnim - osvojili su vlast.

No, to mora shvatiti i dio ljudi s ljevice, da kad osvojiš vlast, uzimaš prirez i od lijevih i od desnih. Ne možeš organizirati prosvjed protiv, recimo, Festivala pasionske baštine jer ti ne ideš u crkvu. I oni koji idu u crkvu plaćaju porez. Naravno da će vlast imati određene programske preferencije, ali to ne znači da se sve drugo mora ukinuti. To bi bilo antidemokratski.

Je li dolaskom DP-a došlo do dodatnog sunovrata društva?

- Samom Penavi bi to vjerojatno bilo drago jer on ide po državi i govori: 'Pogledajte kako smo mi, ulaskom u vlast, učinili pomak'. Naravno da je razlika kad Plenkovićeva većina ovisi o Pupovcu i Hrebaku ili o Penavi. Ali ovaj tok je krenuo i ranije, sad mu se samo otvorio dodatni kanal. Ovaj 'val' je krenuo nakon Thompsonova koncerta u Zagrebu.

 Mislite li da je trebalo zabraniti takav događaj?

- Ja sam protiv zabrana. Tomaševiću su mnogi lijevi političari zamjerili što je to dopustio, ali što je mogao? Da mu uskrati Hipodrom? Koncert bi se preselio u Veliku Goricu, a zagrebački gradonačelnik bi dobio aplauz ljevice i 'kaznu' od ostatka javnosti, ali bi to na neki način bio presedan za sve buduće zabrane. Jedino što je Tomašević trebao jest taj događaj napraviti u okviru komunalno podnošljivih uvjeta.

Kad smo kod već Marka Perkovića Thompsona, Vi nikad ne ističete da ste hrvatski branitelj. Zašto to kod Vas nije primjetan podatak?

- To mi je kao da idem po ulici i govorim: 'Ja sam platio porez'. Otišao sam jer sam dobio poziv, kao i svi drugi. Ne znam zašto bi se oko toga hvastao. Ali budimo realni - čak i da se hvalim, što bi se promijenilo?

Prije 15 godina smo imali situaciju da nam je kandidat za gradonačelnika bio Ranko Ostojić, poručnik Hrvatske vojske, čovjek koji je pet godina bio u HV-u. A s druge strane imao si Keruma, koji je tada preprodavao Caritasov šećer.

I što se dogodilo? Cijela desna, nacionalistička scena glasala je za Keruma, a ne za Ostojića. Dakle, očito to što je netko bio branitelj nije nikakav kriterij. Niti ovdje kod nas, niti u Americi.

Trump, recimo, nije otišao u Vijetnam jer je imao 'sraslu petu'. Izbjegao je vojsku i sad su svi ti veliki patrioti oduševljeni s njim.

U tom smislu je meni to potpuno besmisleno vaditi.

Kakav je bio Vaš ratni put?

- U Hercegovini sam bio kratko. Tu je bilo grdno. Poslije sam bio oko Čavoglava, to je bio više statični front. Eto, baš u Thompsonovom kraju. Čak sam kasnije par puta posjetio kuću u kojoj smo spavali…

U jednom trenutku me demobiliziralo, a potom sam sredinom 1995. dobio poziv da se vratim. Međutim, imao sam dogovoren operativni zahvat, tražio sam da mi ga odgode, ali nisam uspio u tome. Da se odgodila operacija, završio bih u Oluji.

 Vi ste bili novinar u Slobodnoj Dalmaciji kad su Vas pozvali u rat?

- Da, bio sam novinar s diplomom kad sam dobio poziv. Josip Jović je bio glavni urednik tada (autor članka o 'sedam novinarskih batinaša' objavljen u Hrvatskom tjedniku kojeg spominjemo na početku teksta, op.a.). Bio sam u redakciji i doslovno pokraj ureda referenta. Samo sam trebao prijeći tri metra i zamoliti ih da me izuzmu. Mogao sam se izvući bez ikakvog problema. Ali mene je bilo, iskreno, sram. Bilo mi je neugodno.

Šesta pukovnija je počela kao škverska - sve su to bili ljudi iz željezare, zavarivači, cijevari, 10-15 godina stariji od mene. Svi su imali povećanu prostatu, išli bi pišati tri puta po noći. Ja sam tada imao 25 godina, a oni 40. I sad ti stojiš s njima, misliš si: 'Pa ne mogu se ja izvući, a oni su tu'. Bilo me, iskreno, sram.

Koliko ste dugo proveli na ratištu?

- Nisam puno. Prvi put kratko - mjesec i pol dana. Drugi put tri do četiri mjeseca.

 Je li to bilo dovoljno za braniteljsku mirovinu?

- To mi je bila baza. Kad je objavljen registar branitelja, otkrio sam da mi piše kako sam bio 30 dana na ratištu. Nisam mogao vjerovati i tražio sam pojašnjenje. Pukovnija je tada imala sustav prema kojem si od četvrtka do četvrtka na fronti, a zatim slobodan do idućeg četvrtka. Svaki drugi tjedan bio bih doma, išao bih u kino, pisao tekstove, tako da sam i tijekom rata kontinuirano objavljivao, ali samo svaki drugi tjedan. Imao sam kolumnu u 'Vijencu', koji je izlazio svakih 15 dana, pa sam ih zamolio da mi omoguće da pišem baš u one tjedne kad sam bio doma.

Dakle, oni su mi tih 30 dana izračunali od četvrtka do četvrtka, ali nisu uzeli u obzir i one dane kada sam bio doma. A onima što su 500 dana bili u uredu za mobilizaciju, njima se sve evidentira, ha, ha.

Pitao sam ih što je s onim što sam bio na jugu. Na to su mi rekli da je to bilo u drugoj državi - nisu mi to mogli evidentirati. Kažu mi: 'Trebate dva svjedoka'. Ha, ha. Dogodilo mi se kao u legendarnoj Smojinoj epizodi 'Malog mista' kada je Ivan Trogiranin od dotura Luiđija pokušavao dokazati da ga je ranjenog operirao u partizanima i spasio mu život.

'Doture moj, spasiteju moj, ma kako me se ne sićate?!', odmah smo se sjetili epizode. Rado bismo se zadržali antologijskim izjavama Bepine, koja se, napomenimo i to, jedina 'sjetila' ranjenog partizana Trogiranina, no morali smo se vratiti u današnjicu koja, očito, nije mnogo drugačija od tog vremena. Zanimalo nas je smatra li Pavičić da će popustiti polarizacija koja dominira javnim prostorom, iako to možda nije realna slika društva…

- Mislim da je to nešto što kontinuirano traje već 30 godina. Ima valove - pojačava se i stišava. Do sada bi se pojačavalo kada bi HDZ bio u opoziciji. Ovo je prvi put da se događa dok su oni na vlasti. Mislim da s time očito moramo živjeti kao i s herpesom.

Zabrinjavajuće je i što je globalni kontekst loš - rast populizma, Trump, Orbán, Meloni... A dodatno je zabrinjavajuće što demografija ne ide u korist liberalnih vrijednosti. Ljudi kojima je stalo do liberalnih vrijednosti biološki stare.

Imam osjećaj da se mlađa generacija podijelila na dva pola. Jedna grupa su oni u crnim majicama, potpuno unutar te priče, kojima je prodan spin da je Thompson politička kontrakultura. A nije - on je dominantna ideologija. Nacionalna. Vladajuća.

A druga grupa su oni koji ne znaju ni tko im je ministar. Njima je svijet u tri klika - Amsterdam, New Jersey... Hrvatska im je fizičko mjesto gdje slučajno žive, mogli bi i ne živjeti. Oni su potpuno globalizirani. Njih ovo sve ne zanima.

Foto: Joško Šupić

Kako u današnjem društvu gledate na novinarske slobode i na cijelu ovu priču da što god da napišete, možete biti meta? Prije je bilo reakcija, ali sada je to još više potencirano.

- Mislim da za novinarske slobode trenutačno nije najveći problem što će netko nešto našarati na kuću. Naravno da to nije ugodno, ali to nije ključno. Za novinarske slobode su danas puno veći problem nevidljivi procesi.

To su nativno oglašavanje, utjecaj sponzora, utjecaj lokalnih politika - sve ono što vas dvije jako dobro znate. Ja mislim da je to ono čega se treba bojati, jer to je nevidljivo. Ovo drugo je vidljivo, konkretno, ali to neće promijeniti što ja pišem.

Ovi procesi utječu na medije tako da oni postanu ovisni o vanjskom novcu, a taj novac onda utječe na sadržaj. I to čitatelj ne može lako primijetiti. To je opasno. Problem za novinarstvo je što si nekada imao zdravu situaciju: tvoja plaća ovisi o tome da netko dođe na kiosk i kupi novine, i to je zdravo jer direktno služiš onome tko te plaća.

Sad više nije tako. I neće biti tako dok se ne razviju pretplate. Ja se nadam da će se pretplate zaživjeti jer bi nas to vratilo na taj model. U sadašnjoj situaciji, gdje novac dolazi od treće strane, a čitatelj ne zna tko je ta treća strana - to je problem. To je ono što vidim kao ključni problem s medijima.

Kad smo već kod toga, je li Vas kontaktirao splitski gradonačelnik nakon što su osvanule poruke na zidu Vaše kuće?

- Nije.

 Kako gledate na to je iz vrha splitske vlasti izostala reakcija?

- To je obrazac ponašanja HDZ-a. Ne mogu osuditi ono što se dogodilo, jer bi time priznali da se događa nešto necivilizirano. A s druge strane, ako pokažu solidarnost sa mnom ili s Jergovićem, onda se uklapaju u narativ u kojem ih se optužuje da smo mi njihovi bilježnici, da smo dio njihova kulturnog programa. Pa onda, kako to mi novinari kažemo - prave se mrtvi.

Taj obrazac 'pravljenja mrtvim' funkcionira i na razini Vlade i na lokalnim razinama HDZ-a. Iako, ne mislim da je to neki događaj oko kojeg bi se trebala vrtiti politika.

Ajmo se malo dotaknuti i lokalne politike? HDZ, Kerum...?

- Što smo htjeli, to smo i dobili. HDZ je osjetio u mandatu Andre Krstulovića Opare - koji je puno kompetentniji, s više znanja i više ideja nego Šuta - tko se s Kerumom jednom uvuče u krevet, uvijek ima posljedica. A sada HDZ nanovo uči tu lekciju dok ih Kerum iznutra izjeda kao tumor, a to je evidentno već nakon šest mjeseci.

Ja za njega govorim da je on na lokalnoj razini postao šef sindikata. On je sindikalni predstavnik klijentelističkih struktura - vlasnika štekata, ugostitelja, građevinara, zakupaca... Njegov cilj je da izjede HDZ iznutra, da ih učini neuspješnima, ali ne toliko neuspješnima da izgube vlast. Njemu je status quo savršeno stanje, a tu gubi jedino HDZ. I oni su toga svjesni, ali ne mogu ništa.

Foto: Joško Šupić

A Hajduk? Vi ste član Našeg Hajduka, dolazite na tribine… Biste li taj model 'Našeg Hajduka' preslikali i na državu? Je li to najneposredniji oblik demokracije?

- Možda bi bilo preambiciozno reći da se taj model može primijeniti na državu, ali svakako se može primijeniti na neka društvena dobra koja su posebno važna određenim grupama građana. Recimo, nadzor nad kazalištem, park-šumom Marjan…

To je važno jer često kad kažeš 'ortački kapitalizam', to zvuči kao neka politička apstrakcija. A kad pokažeš primjer Mamića - sve je jasno. Kod nogometa je dobro što su sve te stvari izoštrene i možeš ih prikazati kao primjer.

Meni je kod tog modela dragocjeno to što pokazuje da, kada postoji motivirana i zainteresirana skupina građana, može se odgovorno i uspješno upravljati javnim dobrom. Hajduk je u zadnjih deset godina napredovao u mnogočemu - bez privatizacije.