JEDAN OD NAJVEĆIH HEROJA Osnivač Turbo voda s razlogom je bježao od kamera, a zaslužan je za jednu od najljepših priča Domovinskog rata

Tomislav Jakovljević je vukovarski heroj čija je priča malo poznata široj javnosti, a radi se o jednom od najodlikovanijih boraca Domovinskog rata, kojemu je predsjednik Tuđman zbog više junačkih djela u bitci za Vukovar dodijelio odličja Red kneza Domagoja s ogrlicom i Red Nikole Šubića Zrinskog. Nakon završetka Domovinskog rata, tijekom kojega je tri puta ranjen, odlikovan je Redom hrvatskog pletera i odličjem Junak Domovinskog rata, a zaslužio je i Spomenicu Domovinskog rata i Red hrvatskog trolista.

Ovaj samozatajni Vukovarac tijekom cijele bitke za grad je pazio da ga ne snime kamere, pa ga se, koliko je poznato, može pronaći samo na nekoliko fotografiji iz tog razdoblja. Te video snimke i negativi u međuvremenu su postali simboli herojske obrane, a Tomislav je bio uvijek tu negdje, ali se izmicao iz kadra jer ga je u tom paklu bilo strah da neprijatelj ne sazna da on brani Hrvatsku. Danas to zvuči nevjerojatno, ali da bismo shvatili taj njegov unutarnji nemir, moramo se vratiti u 1991. godinu i sam početak sukoba u Slavoniji.

Kada su četnici ubili 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 2. svibnja 1991., on se javio Blagi Zadri koji ga je poslao da bude na straži s njegovim sinom Tomislavom u kafiću Zürich, radilo se o isturenom položaju prema selu Trpinji.

- Došao sam spreman fizički i dobro sam poznavao naoružanje, bio sam mlad, lud, pun adrenalina i želje za slobodnom Hrvatskom - sjetio se Jakovljević tog razdoblja.

Međutim, on je tada bio u Vukovaru samo zato što je dobio dopust sa služenja vojnog roka u JNA. Tomislav je, dakle, kao ročnik JNA držao stražu da ne upadnu četnici, a smrtno se bojao da će to vojska raspadajuće države saznati jer se za par dana trebao vratiti u vojarnu. Zadro mu je rekao da ga ne može zaštititi niti sakriti te da se mora vratiti u JNA. Služio je vojsku u Skoplju, bio je u diverzantskoj jedinici, koju su potom poslali u Sloveniju jer se tamo počeo 'kuhati' sukob.

- Tada nije bilo interneta, a u vojarni vam peru mozak, govorili su nam da će JNA samo razdvajati sukobljene strane. Živite u nekoj paralelnoj stvarnosti. Kada mi je majka preko telefona kazala da je granata pala na našu kuću u Slavonskoj ulici u Borovu naselju, zanijemio sam. Nazvao sam ujnu u Varaždin, pitao sam je bi li mi došla u posjetu, rekao sam joj da namjeravam pobjeći i da to nikome ne kaže osim ujcu. Preplašila se - ispričao nam je Tomislav događaje iz vremena kada je imao tek 20 godina.

U vojarni se povezao s dva 'naša' momka - iz Varaždina i Koprivnice - te su isplanirali bijeg, vidjeli tko je kada na straži, iskoristili trenutak, preskočili ogradu... Bio je to prvi takav slučaj u njegovoj jedinici. Kako je JNA imala brojeve telefona ljudi s kojima su ročnici u kontaktu, dok su svi zajedno puni straha sjedili u dnevnom boravku u Varaždinu, ujna je dobila poziv.

- Zvao je zastavnik, 'sigurnjak' iz diverzantskog odreda u kojem sam služio vojsku, a ona se sva zacrvenjela. Rekla je da nisam kod nje, a on joj je poručio da ga nazove ako uspostavi kontakt sa mnom. 'Ako se čujete s Tomicom, poželite mu puno sreće', rekao joj je na kraju, kao da je slutio što me čeka.

Nije bilo sigurno smjestiti se kod njih, nego su ga par dana sakrili u majčino rodno selo pokraj Varaždina prije nego se vratio u svoj Vukovar. Nije mogao izdržati taj 'mir' i stavio se na raspolaganje obrani grada. Prijavio je Blagi Zadri u Mjesnoj zajednici 'Alojzije Stepinac' da je potpuno spremen te da ga rasporedi gdje treba, na što mu je zapovjednik obrane Vukovara odgovorio kako trenutačno nema oružja i opreme, ali da će zvati čim se ukaže prilika.

Opći napad na Vukovar

Njegova prava ratna priča počinje 14. rujna 1991. kada Srbi pokreću opću ofenzivu iz svih smjerova, bio je to sveobuhvatni napad s oko 200 tenkova i transportera.

- Napad me dočekao u Slavonskoj ulici u vrtu, gdje sam majci pomagao kopati krumpire. Izašao sam na ulicu i čuo fijukanje metaka, vidio sam kako ljudi trče stazom i ulaze u dvorište kuće Zorana Brekala, pa sam im se pridružio. Došao sam, naravno, u civilnoj odjeći i bez ikakvog oružja. Naših ljudi je tu bilo 40-ak, neki su imali dijelove maskirne odjeće, a od naoružanja - samo lako oružje. Zavladala je panika, pričali su kako su se Srbi probili u Slavonsku ulicu - sjeća se Jakovljević. 

Blago Zadro je, priča nam, već tada postavio zapovjednike ulica koji su trebali organizirati straže da ne upadnu neprijatelji, ali kada su se pojavili tenkovi, mogli su se samo povući. Zapovjednik Slavonske je bio Tuna Ćibarić, a on je tog dana, kada je vidio da će tenkovi proći 'njegovom' ulicom, svoga fiću gurnuo pred tenk i pritom poginuo.

- Ljudi su prepričavali kako je tenk pregazio fiću, bili su dezorijentirani zbog pogibije zapovjednika ulice Ćibarića. 

Tenkovi su u koloni bili na ćošku Slavonske i Bilogorske, došli su iz smjera farme Orlovača, već su zauzeli Mostarsku i Hercegovačku ulicu. Teška je situacija i na Trpinjskoj cesti, tenkovi i transporteri tim smjerom dolaze skoro do Mjesne zajednice 'Alojzije Stepinac', tamo ih pokušavaju zaustaviti Pustinjski štakori i Žuti mravi s dva istaknuta heroja Domovinskog rata - Markom Babićem i Andrijom Marićem (oba su bili 'lovci na tenkove', imali su ose).  

- Čim je čuo da padaju ulice, pojavio se Blago Zadro. S njim dolazi Goran Gorić s dvije zolje. Zadro se na brzinu upoznaje sa situacijom i zapovijeda da više nema povlačenja. Pita tko zna raditi sa zoljom, a svi ostaju nijemi. 'Znam ja', javio sam se. 'O, Tomice, otkud ti?', odgovorio mi je.

To je bio najžešći tenkovski napad do tada, a Jakovljević navodi jednu važnu stvar da se shvati kontekst:

- Mjesec dana ranije na rampi u Borovu naselju od rafala iz transportera JNA pogiba Božo Bionda. On je bio prijatelj Roberta Zadre, najstarijeg Blaginog sina. Zajedno su služili u ATJ Lučko te su slobodne dane trošili tako da bi iz Lučkog donosili koji sanduk streljiva te obilazili prijatelje i oca Blagu. Na jednom takvom dopustu događa se napad te se njih dvojica kao iskusni, prekaljeni borci odmah nalaze u centru borbe. Nažalost, Božo pogiba, a Blago nakon uspješno odbijenog napada izjavljuje: 'Više nijedan tenk neće proći Trpinjskom cestom dok sam ja živ'. I tako je i bilo.

Nastavlja priču...

- 'Sad ćemo ja i Tomica uništiti te tenkove. Vi se ne mičite, samo pucajte!', rekao je Blago i kazao suborcima da mi daju zolju.

Krenuli su prema 'metalnim tvrđavama', zauzimaju položaj u Bilogorskoj ulici. Tenkovima dolaze s boka.

- Vidim tri tenka, kaže mi Blago: 'Pucaj'. Rasklopio sam zolju, legao i tenk mi je bio na idealnoj udaljenosti od 150 metara. Roknem ga, on se ugasi. Blago se zadere: 'Četnici, predajte se, ovdje su oružane snage Hrvatske'. A ja sam bio u običnim hlačama i vojnim čizmama, došao ravno iz vrta. Ovaj mu iz tenka odgovori: 'Jebem ti majku ustašku'. Kresne motor i upali tenk! Blago mi doda drugu zolju i kaže da pucam. Pogodim ga i drugom, on se ponovo ugasi. To su sve čuli i vidjeli naši, nastalo je veselje, počeli su pucati po tenkovima. Znao sam da zolja ne može uništiti moderan tenk M-84, ali ga može oštetiti i zaustaviti. To se ovoga puta i dogodilo. Tenk se nakon drugog pogotka iz zolje ugasio te ga nisu odmah mogli upaliti. Zakrčio je ulicu, a to je dalo i poticaj suborcima koji su krenuli pucati iz svega naoružanja po tenkovima. Nažalost, Blago i ja više nismo imali protuoklopnih sredstava pa je on skinuo svoj automat s ramena i počeo puati po zaustavljenoj koloni. Nakon pola sata - meni se činilo kao vječnost - pogođeni tenk se upalio, ali pritisnuti s dvije strane počinju se povlačiti. Tog 14. rujna dobio sam svoje vatreno krštenje. Nosio me adrenalin, čini mi se da nisam ništa ni jeo ni pio. Od 14. do 18. rujna sam opalio osam zolja, sve su bili pogoci, a pogodio bih i 88 da sam imao - govori nam Jakovljević.

Najveći posao su, kaže, odrađivali Žuti mravi i Pustinjski štakori s dvije ose, odnosno Marko Babić i Andrija Marić. Oni su 'uveli red', postali ubojice tenkova.

- Andrija Marić je bio mačak, što je on tih pet dana odradio bilo je čudo. On kad opali osom nije morao bježati, uništio bi tenk. 

'Turbo vod' osnovali su 14. rujna navečer on, Robert Zadro i Zoran Janković, a po zapovjedi Blage Zadre. Otkrio nam je kako je ta legendarna jedinica dobila naziv.

- Zauzeli smo položaj u Slavonskoj ulici na spoju s Trpinjskom i tu ostali do pada grada. U podrumu gdje smo spavali imali smo portabl TV na akumulator i to nam je bio jedini izlaz u svijet. Vidjeli smo na srpskom Dnevniku prilog o tome kako na Trpinjskoj cesti ustaše bacaju bombe 300 metara. Srbi pričaju: 'To su neke turbo ustaše' i onda smo se mi, eto, zafrkavali da smo mi onda Turbo vod. U vodu nas je bilo 18, a od 18 čak je šest poginulih (među njima su oba zapovjednika - Robert Zadro i Mile Mlinarić) dok su ostali ili ranjeni ili završili u logorima.

Slična priča je bila i kod ostalih sada već ekipa iz udžbenika...

- Kako je tada bio aktualan rat u Iraku te su se saveznički specijalci nazivali Pustinjski štakori i Žuti mravi, tako su se i naši branitelji okupljeni oko Marka Babića i Andrije Marića iz zezancije uzeli ta imena. Naime, španjolski novinar je došao raditi intervju kod kafića Mustang i pitao jednog našeg pajdaša: 'Tko ste vi?', a on mu odgovorio: 'Mi smo Pustinjski štakori', dok je drugi dodao: 'A mi smo Žuti mravi', sve iz zajebancije.

Ranjeni Bosanac zaustavio kolonu tenkova

Trpinjsku cestu je 'držalo' oko 350 branitelja, a osu - oružje s kojim se praktički jedino moglo uništiti tenk - tijekom cijele bitke je koristilo samo sedam ljudi, a on je jedan od njih (22. rujna je preuzeo od Andrije Marića). Dok smo pričali s Tomislavom, kao da mu je bilo neugodno isticati svoje zasluge. Lakše mu je bilo govoriti o suborcima, a posebno je istaknuo Marinka Antunovića Bosanca iz Tigrova, koji dolazi u ispomoć Turbo vodu u Slavonsku ulicu 15. rujna. 

- Tada je Turbo vod imao RPG ruske proizvodnje s par raketa koji je dužio Miro Radmanović. Tog policajca iz Preloga smo 15. rujna, pred svitanje, našli u kanalu zajedno s Nikolom i Robertom Bermancom. Kako su tek došli u Vukovar sa zadaćom 'kontrole prometa', nisu ni znali gdje se nalaze, a mi smo trebali ljude pa smo ih pridružili Turbo vodu. Radmanović je preuzeo moju osu koja je nakon pogotka snajpera u radionici Borovo obućare skraćena za par centimetara i vraćena u borbu. Tako je on postao sedmi lovac na tenkove Trpinjske ceste. Uz Mirov RPG 14. rujna Turbo vod je imao 7-8 zolja koje sam ispucao tijekom tog prvog velikog napada - sjeća se dobro Jakovljević.

Marinko Antunović Bosanac za njega ima posebno mjesto u obrani grada...

- Kako da vam objasnim? To je Livaja Vukovara! Znali smo tko koliko može, koliko je tko hrabar, spreman leći pred tenk. Marinko Antunović je tukao cijelo vrijeme, čak su ga 16. listopada, kada je Blago poginuo, iz bolnice vratili u rov gdje je ranjenom nogom zaustavio kolonu tenkova u Vinogradskoj ulici. Turbo vod je zatvorio Kupsku koja je bila bočna ulica i izlazila na 'njegovu' Vinogradsku. U borbama između kuća, 'licem u licem' s četnicima, poginuo je pripadnik Turbo voda Zvonko Mlinarić - Špenac, koji je prvi došao do Blage i pokušao izvući njegovo tijelo. Borbe su se vodile cijelo vrijeme, oni uđu s transporterima, gađamo ih. Uđu s tenkovima, gađamo ih. Imali smo dosta ranjenih. Da dočaram: nema struje, nema vode, samo je oko nas smrad paljevine, baruta i izgorenog mesa. Srbi su nas ubijali. Tukli su topništvom po cijeli dan, a kad bi prestale padati granate, značilo bi da kreće napad oklopnjacima. Sve je bilo preorano, porušeno.

Poznata je priča o vojniku JNA Siniši Jovanovu, Srbinu iz Pančeva koji se prešao boriti na hrvatsku stranu. Njega je zarobio upravo Jakovljević dok je s Blaginim sinom Robertom pripremao teren iščekujući sljedeći napad.

- Marko Babić je 16. rujna pogodio T 55 kod prostorija mjesne zajednice, njih četiri su iskočila iz tenka i vratila se nazad, a Siniša je ušao u jednu kuću. Navečer, 18. rujna, pregledavamo kuće na Trpinjskoj, radimo rezervne položaje. U jednu kuću ne možemo ući, vidim da je naguran ormar na vrata. Robo gurne vrata i sruši ormar. Držimo puške na gotovs, on ulazi u jednu sobu, ja u drugu, gdje vidim pajdu sa škorpionom uperenim u zemlju! U djeliću sekunde razmišljam hoću li pucati, jer je on bio u SMB uniformi, dakle, neprijateljski vojnik. 'Baci pištolj, lezi dolje!', zaderao sam se, a on stoji nepomično. Razmišljam hoću li ga stići eliminirati, to je sve sekunda koja meni vječno traje. On, na sreću, legne na pod, uzmemo mu škorpion i odvezemo ga u mjesnu zajednicu. Naši ljudi su ginuli, nije bilo svejedno vidjeti neprijatelja pred nosom i ostati miran. Robo je Blagi Zadri dao škorpion i kazao mu: 'Ovo ti je moj poklon', a on je želio da ostane u mene. Dođe potom Andrija Marić, odmah pita tko je taj, što je taj, a ja ga maknem sa strane i kažem mu: 'Nemoj ga slučajno ubiti', na što mi je odgovorio: 'Ma ne, što bih ga ubio?!' Siniša je četiri dana nakon toga obukao našu uniformu i u Ceriću se borio uz Andriju, nosio mu rakete, a kasnije i sam zadužio osu - ispričao nam je Tomislav jednu od najzanimljivijih 'slika' Domovinskog rata, dodavši da je Jovanov u jednoj akciji čak stao na protupješačku minu. Srećom, preživio je, postao pripadnikom 5. gardijske brigade 'Sokolova' iz koje je i umirovljen, a danas živi u Zagrebu. 

Blagina pogibija

Iako je od početka opsade vukovarska svakodnevica bila mučna, stvari su postale znatno gore nakon 16. listopada kada je poginula karizmatična, smirena osoba koja ih je sve okupila. Smrt Blage Zadre za branitelje je bila totalni šok. Legendarni zapovjednik je čuo da su se tenkovi probili u Vinogradsku ulicu i požurio je tamo, usmrtio ga je rafal. 

- Zapovjednik satnije Mirko Brekalo - Stari došao je u naš protuoklopni rov u Hercegovačkoj, zovnuo me sa strane i rekao da je Blago poginuo i da su četnici probili naše položaje na Budžaku. Predlažem mu da uzmem osu i rakete te se javim u zapovjedništvo koje se nalazilo u Mustangu. Budući da je tada kod nas na Trpinjskoj bilo mirno, on se složio. Dolazim u Mustang, a ondje gotovo nigdje nikoga, samo vezist i pokoji borac. Pitam što se događa, kratko mi objasne i kažu da je Blago u sobi za biljar. Otiđem dolje, vidim Blagu kako leži izrešetan u svojoj čuvenoj policijkoj uniformi, a Robo stoji iznad njega i kad me vidio tiho zajeca. Odložim rakete, malo ga potapšam po ramenu. Nije se Robo raspao, ali je pustio suzu kada sam došao. Zagrlio sam ga i rekao: 'Moram u Kupsku vidjeti što se događa'. Nije bilo vremena za žaljenje...

Tomislav je ranjen 1. studenoga kada je počeo jedan u nizu višednevnih napada oklopom na Trpinjsku cestu. Tog su dana on i dragovoljac iz Njemačke Mario Biber zvani Genšer zakrčili Hercegovačku uništenim oklopom. JNA je stalno slala tenkove specijalizirane za izvlačenje uništene opreme, zvali su ih 'ralice', da raščiste put za nove nasrtaje. Ispričao nam je i jednu 'filmsku' scenu tog dana... 

- Vidio sam da iza ćoška kuće izlazi cijev tenka M-84. Mislim se 'super, ne može me pogoditi'. No, kada je došao trenutak da opalim, naciljam ga, kad ono vidim pred sobom rupu od cijevi. Opalim ja, a opali i on iz topa! Bili su lukavi, znali su odakle ih gađamo pa su s po dva tenka išli usporedo.

Tu se Tomislav izvukao, ali ga je 'pronašao' snajperist. Pogodio ga je u gornji dio ose, metak se odbio u rame i pokidao mišić. Nije rana bila za bolnicu, samo ga je previlo i vratilo nazad u rov. 

- 'Vidite da mogu poginuti, tko preuzima osu nakon mene?', rekao sam suborcima te večeri u podrumu Hercegovačke. Javio se Tonči iz Kraljevice, koji je došao autobusom punim dragovoljaca. 'Ja ću tebi puniti, a ti rokaj', dogovorili smo se. Računao sam ga mentorirati, sve sam mu objasnio. Sljedeće jutro, 2. studenoga u svitanje, uđemo u rov i čekamo. Čujemo kako se tenk pali. Tonči nije ni opalio raketu, dok se okretao u rovu snajperist ga pogodi u ruku! Radilo se, vjerojatno, o istom snajperistu koji je i mene ranio. 

Taj cijeli dan je ponovno odradio s Genšerom, pouzdanim punjačem i osiguranjem. A u podrumu navečer ponovno ista priča...

- Pitam suborce bi li netko htio naučiti raditi s osom, ali nakon ovog zadnjeg ranjavanja su se svi 'skamenili'. Ipak se javlja Predrag Matić Fred koji se taj dan vratio s ispomoći na Sajmištu. 'Može, kako ne', rekao je Fred. Obuka je trajala sat vremena i već sutra smo se našli u već čuvenom rovu Fred, njegov punjač i osiguranje Josip Lordan zvani Loki i ja - ispričao je Jakovljević, koji kaže da je budući ministar dao njihovoj ratnoj ekipi ime - Kiwi.

Do 18. studenoga Fred uništava oklope, kada Jakovljević ponovno 'zadužuje' osu. Kada govorimo o tom po tenkove i ostali oklop ubojitom oružju, treba reći da nakon Marka Babića (koji poslije Blagine smrti preuzima zapovjedništvo Borova naselja) u Žutim mravima osa dolazi u ruke Marinka Leke.

Vratimo se zadnjim satima obrane grada. Branitelji su se već povukli do Borovske ceste te se našli potpuno okruženi na malom prostoru Borova naselja (dvije zgrade) zajedno sa svim ranjenicima i civilima iz Borovo Commercea i obućare. Turbo vod je pokušao na tom području organizirati obranu. Nakon što su bili raštrkani, okupili su se ponovno 14. studenoga baš kod tih zgrada, ali izdržali su svega par dana.

Kada si u okruženju, ne možeš predugo izdržavati - nemaš svježih snaga, nemaš oružja. Svakim danom ih je bilo sve manje, u Bosanskoj ulici je već poginuo pripadnik Turbo voda Antun Šimić zvani Baćo i branitelji su shvaćali da nemaju šanse. Kada je otpor bio skršen, trebalo je odlučiti - predati se ili ići u proboj. Tomislav je zagovarao proboj jer nije vjerovao da će četnici ikoga poštedjeti.

Posljednji sastanak Turbo voda je održan navečer 17 ili 18. studenoga, više se ni Jakovljević ne može sjetiti. Ali se sjeća što su govorili... 

- 'Ja ću se zabarikadirati i ostati se boriti do kraja', rekao je u jednom trenutku Robo. Savjetovao je ostatku Turbo voda - Nevenku Mauzeru Neni, Mirku Brekalu, Denisu Perku, Vjekoslavu Jugecu i ostalima da se predaju jer su većina golobradi momci koji još nisu ni JNA služili. Nažalost, poslušali su ga. Pošto su četnici zapalili Borovo Commerce pun civila, oni su ostavili oružje i otišli izvlačiti ranjene. Neno, Jugec i Mirko završavaju zarobljeni i odvedeni na Trpinjsku u koloni - govori nam Jakovljević o tim trenucima beznađa.

Nenu i Jugeca su neprijatelji izdvojili i odveli u jedno dvorište na strijeljanje. Neno čudom bježi gurnuvši egzekutora, a Jugec je, nažalost, pogubljen. Taj dan nestaje i Tomislav Šestan.

- Neno se nakon nevjerojatnog bijega vraća u obućaru gdje se nalaze većinom branitelji i javlja mi se. Ispričao mi je ukratko što se dogodilo i pitao me može li sa mnom u proboj - govori nam Jakovljević, a sljedeće njegove rečenice svjedoče u kakvom je on 'paralelnom svijetu' živio:

- U međuvremenu sam s Goranom Gorićem 18. studenoga na Ulici Karla Marxa istrčao pred kolonu od tri tenka i osom pogodio prvi, to mi je bilo zadnje opaljenje. Vidio sam da je Fred taj dan osom pogodio jedan T55 na Borovskoj cesti. Uglavnom, 18. studenoga, kada se Vukovar već predao, mi smo u Borovu još pružali otpor i gađali tenkove. Nažalost, bilo nas je premalo i raketa više nije bilo.

Raspad Turbo voda

Navečer 18. studenoga, nakon sastanka se Turbo vod raspao. 

- Genšer, njegov brat i ja se odlučujemo za proboj. Dan kasnije, nakon legendarnog bijega sa strijeljanja, pridružuje nam se i Mauzer. Dana 20. studenoga, oko 2 sata, zadnji put pokušavam uvjeriti Roberta Zadru da nam se priključi. Nalazim ga s djedom i bakom u skloništu obućare i uspijevam ga nagovoriti na proboj riječima: 'Robo, šanse su nam nikakve. Ako trebamo poginuti, neka poginemo s prijateljima!' 

Njih petorica uzeli su sve što su mogli od oružja, pokupili nešto konzervi i napunili čuturice vodom te krenuli u izvlačenje iz mrtvog grada. Čak su na stolu u obućari, gdje su branitelji ostavljali oružje za predaju, našli dvije zolje. Sakrivali su se po kućama čak dva dana, čuli četnike kako orgijaju po ulicama, te su nekako uspjeli uzmicati bez obračuna. 

- U proboj smo krenuli 20. studenoga u 4.00. Iz obućare nas je izveo legendarni Tomislav Josić. Iz Vukovara smo se u Nuštar probili 22. studenoga te smo postali posljednja ekipa koja je izašla iz grada. Inače, obućara se predala četiri sata nakon što smo mi krenuli u proboj - priča nam Jakovljević nevjerojatan slijed u kojemu su detalji odlučivali o životu i smrti.

Na kraju trebamo reći da je Tomislav nevoljko pristao na razgovor za medije, nije se isticao i kada je nestalo onog 'straha od kamera' s početka teksta, ali je smatrao da svjedočanstvo o Turbo vodu treba biti ispričano. Ne zbog Tomislava Jakovljevića, već suboraca koji su poginuli, a koliko je on skroman možda najbolje ilustrira njegova izjava nakon što je iz Ureda predsjednika prije tri godine nominiran za priznanje 'Junak Domovinskog rata':

- Iznimno sam počašćen, no nije mi jasno kako sam se ja tu našao, siguran sam da postoje zaslužniji od mene. Pa svi smo zajedno ratovali...

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija