DRUGAČIJA PRIČA IZ SLAVONIJE Prodao sve u Istri i u svom Vukovaru iz ruševine izgradio turističku senzaciju

Pavao Josić, vlasnik pansiona u Vukovaru uvjeren je da radi bolje nego mnogi iznajmljivači na obali. Takva izjava bila je dovoljan razlog za razgovor. Morao je dobro obrazložiti svoju tvrdnju.

Dok smo razgovarali u prostranom restoranu gdje se svakog jutra poslužuje doručak gostima, svih 13 soba s 40 ležaja bilo je popunjeno. Doduše, sredinom studenog u krugu od 50 kilometara oko Vukovara ne možete pronaći slobodan ležaj. Ako se mjesec dana prije 18. studenoga odlučite posjetiti grad na Dunavu, možda nađete sobu ili apartman u Belišću, Čepinu, Vinkovcima, Osijeku... Ako još malo zakasnite, ne morate se niti truditi. Sve je popunjeno.

Jasno je zašto je tako. U ovogodišnjoj Koloni sjećanja sudjelovalo je preko 100 tisuća ljudi koje je teško smjestiti u gradu poput Vukovara te u okolnim mjestima i gradovima u kojima turizam nije primarna grana gospodarstva. No, Josić cijelu godinu živi od najma.

- Gosti nas često pitaju: 'Zašto ne otvorite ovakav objekt na moru?'. Ali naš je odgovor uvijek isti: 'Vukovar ima dušu koja se ne može usporediti ni s jednim drugim mjestom'. Radimo bolje nego mnogi objekti na obali. Pravimo promet kao da imamo 13 apartmana na moru - priča nam Josić u ugodnom ambijentu restorana svog pansiona.

Nije otkrio ništa novo izjavom da je Vukovar postao popularna destinacija domaćim turistima i dijaspori, koji žele barem jednom u životu posjetiti grad i upoznati njegovu povijest. Zbog velikog broja organiziranih ekskurzija i činjenice da se gradom i okolicom iznova proživljavaju razne scene iz prošlosti, vukovarski turizam buja već desetak godina. Kada jednom dođu, gosti se često vraćaju.

Poslovnu odluku da sagradi pansion u Vukovaru sigurno ne možemo nazvati ziheraškom, pogotovo kad vam prepričamo ideju s kojom se Josić upustio u gradnju Vile Vanda, nazvane po njegovoj supruzi.

Prije rata su radili kao ugostitelji, a svoj rodni grad su napustili 1991. godine, netom prije nego što je Vukovar bio potpuno opkoljen. Tijekom teških vremena, odlučili su potražiti novi početak i skrasili su se u Istri. Kao privatni ugostitelji s iskustvom, brzo su pronašli svoje mjesto u istarskom turizmu i narednih četrnaest godina posvetili se radu i napretku. Naučili su mnogo o turizmu, gostoprimstvu i svim izazovima koji dolaze s vođenjem vlastitog posla.

Međutim, iako su stvorili novi dom i uspješan život u Istri, Vukovar ih nikada nije prestao privlačiti.

- Svaki put kad bismo dolazili u Vukovar radi raznih administrativnih poslova planirali bismo ostati samo tri dana, ali bismo ostajali šest ili čak više. Uvijek smo pronalazili neki izgovor da produžimo boravak. To je bio znak - Vukovar nas je, na neki čudan i magičan način, jednostavno vukao natrag - prisjetio se Josić koji, kao i većina Vukovaraca, može ispričati svoju tragičnu priču iz Domovinskog rata.

Njegov brat je tijekom rata pomagao gvardijanu u velikom skloništu Borovo Commerce. Bio je na ispomoći teškim ranjenicima, da bi ga nakon nekog vremena gvardijan ovlastio da sahranjuje mrtve, jer je pod kišom granata čak i takav čin bio teško izvediv za gvardijana samog.

- Nakon što su četnici došli u Commerce, moj brat je na sebi imao krunicu i nešto svećeničko pa su zbog toga pomislili da je svećenik. Vezali su ga žicom i odveli su ga u Borovo Selo gdje je bio zarobljen, a potom su ga pred svjedocima, tako zavezanog, zaklali na Dunavu i bacili ga u rijeku. Tijelo nije pronađeno - ispričao je naš sugovornik i u dahu nastavio:

- Mislio sam da se nakon toga neću više nikada vratiti u Vukovar. Očekivao sam da ću zauvijek ostati u Istri, ali nas je Vukovar nastavio privlačiti. I tako smo jednog dana spontano donijeli odluku: prodali smo sve što smo imali u Istri i vratili se u Vukovar, grad naše mladosti - rekao je Josić

Prvotna ideja bila je otvoriti restoran koji bi, po uzoru na istarske ugostitelje, s ponosom nudio lokalne slavonske specijalitete. I tako je 2008. godine otvorena konoba Megaron.

Naziv Megaron odabrali su s razlogom - to je naziv za nastambu iz vremena vučedolske kulture, mjesto gdje su se ljudi okupljali i donosili važne odluke. Njihov cilj bio je stvoriti prostor gdje bi svi, bez obzira na porijeklo ili politička uvjerenja, mogli dolaziti i osjećati se dobrodošlo. Vjerovali su da Vukovar može biti grad otvorenosti i zajedništva.

- I uspjeli smo u tome. U konobu Megaron dolazili su svi - svećenici, političari, studenti, umirovljenici, poduzetnici... Ubrzo se pročulo za našu konobu i već nakon dvije-tri godine morali ste rezervirati stol dva dana unaprijed, a kuhinja je radila punom parom. No, često smo slušali od gostiju: 'Kad biste imali smještaj, ostali bismo još duže.' - prisjetio se vlasnik pansiona. 

Gosti su Josiću i njegovoj supruzi dali ideju koja je realizirana u njima svojstvenom obliku.

Prije šest godina i danas

Igrom sudbine, pored konobe Megaron nalazio se plac s ostacima ruševina. Kupili su zemljište i odlučili se na jedinstven projekt.

Inspiraciju za izgled je pronašao u obnovljenim vilama 'nacističkog' arhitekta Alberta Speera u Berlinu, koje su isto tako godinama stajale kao ruševine jer su se Nijemci stidjeli toga dijela svoje povijesti. Tek padom Berlinskog zida - kada su mladi arhitekti na prestižna natjecanja počeli kandidirati i preuređivati napuštene zgrade iz doba prije Drugog svjetskog rata - postale su ponovno atraktivne. No, njihov projekt takve građevine u Vukovaru je naišao na birokratske prepreke, ali nakon četiri godine ustrajne borbe, 2013. godine konačno su uspjeli ostvariti svoju viziju.

- Nismo htjeli napraviti samo običan smještaj, već nešto posebno. Budući da smo oduvijek bili ekološki osviješteni, odlučili smo izgraditi zgradu po najnovijim standardima za uštedu energije. Naš projektant iz Đakova osmislio je energetski efikasnu zgradu koja je 2012. dobila priznanje Green Building organizacije u Frankfurtu kao jedan od najboljih projekata u Europi u 2011. godini - uveo nas je u taj dio priče.

U to vrijeme su htjeli ugraditi najsuvremeniju tehnologiju da bi smanjili potrošnju energije. U tom smislu vila krije više posebnosti. Ima solarne kolektore za toplu vodu, led rasvjeta je u cijeloj kući, ugrađena stolarija je predviđena za pasivne zgrade bez grijanja, koriste geotermalno grijanje te dogrijavanje na pelete. Zbog solarnih panela, dobre izolacije te stolarije, na dogrijavanje prostora od 600 kvadrata troše 200 eura mjesečno. Zgrada funkcionira tako da je temperatura zgrade ljeti i zimi - 21 stupanj.

- U sobama su tuš kabine, jer se tako troši manje vode, te lulice koje miješaju zrak i vodu. Gosti niti ne primijete razliku, a troši se puno manje vode. Konkretno, trošimo vode kao kućanstvo s pet članova. U cijeloj ovoj priči je ključno da gost nije oštećen - nabraja Josić. 

Što se tiče odvodnje, uložili su u filter zapremnine tisuću litara s komorama u kojima se razdvajaju otpadne vode, a sve što ulazi u kanalizaciju je ekološki prihvatljivo.

U smještajnom sektoru, nakon radne snage, najveći trošak odlazi na energiju. A baš taj dio ove priče je potpuno nevjerojatan. Naime, Josić je bio svjestan da mu nećemo vjerovati na riječ pa nam je pokazao svoju trogodišnju potrošnju električne energije. U HEP kalkulatoru zajedno smo došli do izračuna trogodišnje potrošnje - 428,73 eura. Točno toliko.

Zvuči nevjerojatno, no točno je. To je bio i cilj pansiona - ne trošiti energiju, već je stvarati.

Pansion Vila Vanda prima oko četiri tisuće gostiju godišnje. Rade cijelu godinu i pružaju smještaj s doručkom, dok je konoba Megaron privremeno zatvorena nakon pandemije, kako bi se mogli posvetiti pripremi doručaka za goste.

Ovaj Vukovarac nije postao poznat samo zbog zaista specifične građevine u Vukovaru, već i zbog političkog i aktivističkog angažmana. Bio je gradski vijećnik Živog zida. Kako nam je ispričao, tijekom tri godine njegovog djelovanja kao gradskog vijećnika, tijekom kojih je imao pauzu, protiv Josića je podignuto šest sudskih tužbi u kojima se na ime duševnih boli i pretrpljenih šteta tražila isplata 300 tisuća kuna.

- Vjerujem da sam gradski vijećnik koji je sigurno bio najviše tužen u Hrvatskoj. Šest gradskih i dvije županijske tvrtke su me tužile. Prvi spor sam izgubio jer nisam htio odati izvor informacija, a možda i zato što nisam bio dovoljno iskusan. Uvjet je bio kazati tko mi je rekao ili će me optužiti za klevetu. U tom trenutku moj izvor informacija više nije radio u toj gradskoj firmi, čak se odselio, ali svejedno nisam htio dati njegovo ime. Na kraju sam dobio kaznu od možda 1000 eura. Toliko me koštalo povjerenje koje sam stekao kod ljudi, tako da mi sada s imenom i prezimenom šalju mailove i ukazuju na malverzacije. Moja je vrijednost da ih neću izdati. Od tada sam izbrusio zanat, jer sad što god objavim, više me ne tuže zato što su svjesni da imam dokaze za sve što objavim - ispričao je naš sugovornik koji se za vrijeme mandata u vijeću odrekao naknade.

Tijekom političkog angažmana otkrivao je brojne afere, ukazivao na namještanje natječaja te je javnosti prezentirao sumnjivu dokumentaciju, pa tako i menadžerske ugovore osam gradskih i županijskih tvrtki prema kojima su pojedini šefovi bili zaštićeni apsurdnim uvjetima. Među ostalim, vukovarski Vodovod tužio ga je za povredu časti kada je ukazivao na ugradnju nekvalitetnih cijevi u projektu financiranom i europskim novcem. No, tužba je imala suprotan učinak. Potenciranjem tog slučaja, došlo se i do naknadnih otkrića koja su za posljedicu imala odlazak direktora dvaju gradskih tvrtki - već spomenutog Vodovoda, i Komunalca. Nisu pali zbog nekvalitetnih cijevi, već zbog ugovora o najmu ograde s kojom se štitilo gradilište gdje se postavljao uređaj za pročišćavanje otpadnih voda. Ispostavilo se da je samo u tom poslu zamračeno više od pola milijuna kuna.

Josić nam je prepričao još apsurdnih situacija s kojima se susretao i najavio je kako će i dalje nastaviti sve svoje spoznaje o malverzacijama i nenamjenskom trošenju sredstava prijavljivati nadležnim tijelima i javljati informacije medijima kako bi cijela javnost doznala što se i kako radi.

Mislio je da njegovi gosti ne znaju čime se bavi, a ako znaju, očekivao je da svojim djelovanjem takvim ljudima neće biti simpatičan.

- Međutim, nedavno mi je baš jedan gost rekao da je došao kod mene upravo zato što to radim. Kazao je kako vjeruje da malo tko ne zna što ja ovdje radim. Na kraju ispada da zbog toga što objavljujem apsurdne menadžerske ugovore i kritiziram vlast, ljudi koji se dođu pokloniti žrtvi Vukovara dolaze prespavati kod mene, upravo zato što ukazujem na kriminal u današnjem Vukovaru te gradskim i županijskim tvrtkama - podvukao je Pavao Josić koji već priprema objavu novih saznanja o mogućim nezakonitostima u tvrtkama koje se financiraju iz gradskih džepova. 

Unatoč tome što s takvim 'hobijem' stvarate neprijatelje, Josić oko sebe okuplja sve veći broj simpatizera i prijatelja koji su spremni pružati mu informacije i poticati ga na tom putu, ali i onih koji će baš zbog toga prespavati kod njega pri posjetu Vukovaru.

Inicijativa: Zaklada za traženje nestalih Vukovaraca u Domovinskom ratu

Na prošlim lokalnim izborima Pavle Josić se namjeravao natjecati za gradonačelnika Vukovara, no Gradsko izborno povjerenstvo nije uvažilo njegovu kandidaturu, naveli su da nema dovoljan broj pravovaljanih potpisa, premda je on sumnjao u taj proces te je te 2021. spominjao i mogućnost podizanja kaznenih prijava.  Trebao je biti neovisni kandidat, već je bio krenuo u kampanju, a ovdje ćemo izdvojiti jednu od poruka.

Kao predizborno obećanje najavio je osnivanje Zaklade za traženje nestalih Vukovaraca u Domovinskom ratu, na čijem bi čelu trebao biti netko od članova obitelji nestalih.

Na tim izborima, dodajmo, pobijedio je Ivan Penava.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija