DOKTOR KALILIĆ 'Zašto je mnogo zdravih krava uginulo u Vrlici prije 30 godina?'

Prateći aktualne i neugodne vijesti o uginuću velikog broja krava zbog bedrenice na području Vrlike, umirovljeni ginekolog dr. Joško Kalilić prisjetio  se tužnih događanja povezanih s ugibanjem krava u Vrlici prije 30 godina.

'Stariji stanovnici koji žive na području Vrlike sigurno se sjećaju vrlo tužnih dana gledajući kako ugiba veliki broj krava na području Vrlike i to ne od neke bolesti ili trovanja već doslovno, vjerovali ili ne - od gladi, što je današnjoj mlađoj generaciji teško za vjerovati, tim više, što su pašnjaci na području Vrlike brojni i vrlo bujni.

Međutim, oslobađanjem Vrlike nakon Oluje neke su domaće životinje, posebno krave, za vrijeme ispaše stradale od mina koje je postavila  neprijateljska vojska. Zbog straha od daljnjeg mogućeg stradavanja krava pa i mogućnosti stradavanja i samih pastira u potencijalno miniranim pašnjacima, njihovi vlasnici su odlučili privremeno ne odlaziti u pašu s kravama dok se bar neki od pašnjaka ne oslobodi od mina što je, kako su dani prolazili, izazvalo ozbiljan nedostatak hrane i nažalost dovelo do ugibanja brojnih krava od gladi.

Kao pročelnik Ureda za zdravstvo i socijalnu skrb Splitsko-dalmatinske županije posjetio sam Vrliku odmah nakon Oluje da bi se uredila i opskrbila ambulanta te uspostavila redovita zdravstvena služba. Tog istog dana, nažalost, osobno sam sudjelovao vrlo tužnom događaju, tj. ukopu krave uginule od gladi (mogla su se uočiti i brojiti izbočena rebra izgladnjele krave). Ukop je na moje iznenađenje izvršen u dubokoj jami iskopanoj u neposrednoj blizini ambulante, zbog čega sam i imao mogućnost prisustvovati tom tužnom i nemilom događaju. Pitao sam lokalne stanovnike o uzroku njihovog uginuća i tada mi je objašnjeno da krave i vlasnici već danima ne idu na ispašu zbog straha od mina, što je dovelo do nestašice hrane i uginuća krava doslovno od gladi.

Taj mučni događaj potaknuo me je na razmišljanje o načinu kako pokušati bar malo pomoći i ublažiti tu nepogodu uzrokovanu djelovanjem neprijateljske vojske koja je nakon povlačenja iz područja Vrlike ostavila veliki broj mina u predjelima gdje su prije krave slobodno pasle.   

Budući da je 1992. svečano otvoren helidrom KBC Split koji je u Domovinskom ratu imao stratešku važnost kod prijevoza ranjenih branitelja do bolnice u Splitu, u redovno njegovo održavanje je vršena i kosidba trave na terenu površine od 4000 m2.

Nakon povratka iz Vrlike, a još uvijek pod vrlo neugodnim dojmom o ugibanju i pokapanju gladnih krava, došao sam na pomisao da bi velika količina pokošene visoke trave na helidromu mogla bar donekle pomoći nekim gladnim kravama da prežive dok se neki od brojnih pašnjaka ne oslobodi od mina.

Stoga sam zamolio neke od prije poznatih volontera kosaca da što hitnije pokose u to vrijeme naraslu visoku i suhu travu na cijeloj travnatoj površini helidroma koja je inače bujno rasla izvan središnjeg asfaltiranog kruga za slijetanje helikoptera. Zahvaljujući razumijevanju tih kosaca volontera, kosidba je obavljena u kratkom vremenu i sva pokošena trava sakupljena na nekoliko gomila.

U tom trenutku obratio sam se upravi javne ustanove Čistoća d.o.o. iz Splita te zamolio za privremenu donaciju od tri veća kamiona s tri njihova vozača koji bi ukrcali i što hitnije prevezli pokošenu travu u Vrliku. Članovi uprave Čistoće su pokazali veliko razumijevanje za ovaj neobičan problem te je dogovoreno da tri njihova kamiona nakon ukrcaja pokošene trave na helidromu odmah krenu za Vrliku te svoj dolazak prijave upravi grada Vrlike. Nadam se da je otpremljena trava pomogla u održavanju života bar nekih od izgladnjelih krava do pronalaska nekog razminiranog pašnjaka.

Usput za spomenuti je da sam za vrijeme kratkog boravka u Vrlici nakon Oluje posjetio i župnu crkvu 'Gospe od Ružarija' u kojoj su neprijateljski vojnici oštetili kipove sv. Pavla, sv. Petra, križ s raspetim Isusom te još neke sakralne slike. U tom trenutku sam slučajno primijetio na kamenom podu crkve u jednom uglu neke novine koje su djelomično pokrivale jednu ručnu bombu te sam na vratima crkve  upozorio ljude da ne ulaze u crkvu dok ne dođu pozvani vojni pirotehničari koji su uskoro došli i stručno je uklonili. I to je bio samo jedan od brojnih činova mržnje neprijateljske vojske prema Hrvatima koji žive na području Vrlike kao i prema katoličkoj crkvi.

Također sam u pratnji lokalnog mještanina posjetio i malo naselje Ježević udaljeno svega nekoliko kilometara od Vrlike i bio zaprepašten videći tužnu sliku potpuno i eksplozivom neprijateljske vojske do temelja raznesenu crkvu sv. Spasa da se ni mjesto gdje je bio oltar nije moglo lako vidjeti.

Mnoge je crkve u Splitsko-dalmatinskoj županiji neprijateljska vojska oštetila, ali crkva u Ježeviću je jedina koja je potpuno i do temelja razrušena. Ipak sam u tužnom raspoloženju smogao snage i sakupio male kamene komadiće na mjestu gdje je vjerojatno bilo mjesto oltara te od njih napravio mali križ kojeg sam uokvirio i predao lokalnom župniku za uspomenu. Kasnije sam, nakon više godina, doznao da je dobrom voljom mještana i brojnih donatora izgrađena  nova crkva na istom mjestu koja je dobila i novo ime 'Crkva sv. Josipa'. Treba napomenuti da su se naši branitelji, za razliku od neprijateljskih vojnika, ponašali civilizirano i da je pravoslavna crkva u Vrlici prošla kroz Domovinski rat pa i kasnije potpuno neoštećena (osobno sam iz znatiželje prošao pješke uz tu pravoslavnu crkvu i nisam mogao vidjeti nikakav znak oštećenja, čak su i vrata bila zaključana). 

Na jednom od uzvišenja na periferiji grada Vrlike organizirao sam uz pomoć donatora iz Splita prijevoz električnog stupa visokog oko 12 m koji je montiran na tom uzvišenju uz pomoć helikoptera HRZ i na kojem je, na ponos stanovnika Vrlike, prvi put podignuta hrvatska zastava.

Nedaleko od tog uzvišenja na kojem je stup sa zastavom nalazi se drugo uzvišenje na periferiji Vrlike sa srednjovjekovnom djelomično sačuvanom tvrđavom Prozor (Gradina) koja je tada služila lokalnom stanovništvu u obrani protiv napada od turske vojske a danas je zaštićeno kulturno dobro koje se uz pomoć lokalne samouprave i Ministarstva kulture kontinuirano restaurira.

U podnožju zidina tvrđave Prozor (Gradina) neprijateljska vojska je postavila električni kabel koji je vodio do obližnje njihove topovske bitnice koja je kontrolirala prilaze Vrlici a koju je opsluživalo 50-ak vojnika te im je struja iz tog kabela služila u razne svrhe.

Nakon oslobođenja Vrlike slučajno sam razgledavajući tvrđavu pronašao taj kabel kako leži u travi  u podnožju tvrđave te sam zamolio upravu Elektrodalmacije u Splitu da kao svoju donaciju pošalju ekipu stručnjaka koji bi montirali određeni broj jačih reflektora napajanih strujom iz pronađenog kabela te da se postave na podnožju tvrđave tako da se osvijetli cijela tvrđava dajući dojam kao da tvrđava noću lebdi u zraku što je stvaralo jedinstveni bajkoviti vizualni ugođaj koji se održao do danas (uz poboljšanu verziju osvjetljenja) zahvaljujući upravi grada Vrlike koja je kontinuirano vodila brigu o toj čarobnoj atrakciji za sve stanovnike Vrlike kao i za brojne turiste.

S obzirom na nadolazeću proslavu (30 godina Oluje) ovaj dopis može biti mali doprinos u mnoštvu povijesnih događanja u Domovinskom ratu za vrijeme i nakon oslobađanja Vrličkog kraja', poručio je.