DAŠA DRAGNIĆ: Što da je Picasso naslikao Domovinski rat, bi li ga zbog toga nazivali 'komunjarom'?

Daša Dragnić, dugogodišnja profesorica na Ekonomskom fakultetu i bivša gradska i županijska vijećnica, objavila je tekst u kojem je iznijela svoje mišljenje o nedavnim događajima s festivalima u Benkovcu i Šibeniku te otvorila pitanje slobode umjetničkog izražavanja, društvenih vrijednosti i 'nedodirljivih' u hrvatskoj stvarnosti. Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:

'Ovaj tekst potaknula je misao/asocijacija na zahtjev splitskih veterana (a povezano sa svime što tome prethodi i što slijedi) za usklađivanje svih kulturnih programa... - pao mi je na pamet Picasso i njegov umjetnički izričaj (jer u njega je sve 'iskrivljeno'). I zapitala sam se: što bi bilo da je Picasso živ i da je, recimo, naslikao nešto s temom Domovinskog rata, bi li se tražila zabrana izlaganja te/tih slika, njihova zapljena, uništavanje, možda i zabrana daljnjeg Picassovog umjetničkog stvaranja, i bi li zbog toga Picassa nazivali 'komunjarom', 'mrziteljem svega hrvatskog' i tko zna kakvim klasifikacijama?! 

O, ljudi moji, umjetnost (kao dio kulture i ljudskog stvaralaštva) nije dokumentaran prikaz, zapis u enciklopediji, udžbeniku ili nekom službenom dokumentu, koji obvezuju. Umjetnost je osoban i nerijetko osebujan doživljaj i izričaj (pitanje umjetničke vrijednosti svega što se pod nazivom umjetnosti nudi neću otvarati, a nisam za to ni kvalificirana). Umjetnosti bez slobode izričaja nema! Štoviše, kada je u pitanju umjetnost (kao uostalom i vjera, a za razliku od povijesnih činjenica koje bi svi trebali znati i uvažavati, i zakonskih odredbi kojih bi se svi trebali pridržavati), postoji i sloboda 'korisnika' - ne mora nam se sviđati sve što se nudi i imamo slobodu to ne gledati, ne slušati, ne čitati, ne upražnjavati! I trebali bi imati slobodu to i reći, a da pri tome ne vrijeđamo one kojima se to sviđa, niti budemo vrijeđani zbog svog izbora klasifikacijama poput 'primitivci', 'neobrazovani' i tko zna kakvim sve ne!

Istina, kao jedna od sloboda, mogla bi se smatrati i sloboda protesta, no kada se traži zabrana (što je najčešće kršenje sloboda drugih), kada neke skupine (a najčešće one s aureolom 'nedodirljivih'), njihova tumačenja i traženja postanu važniji od ustavnih vrijednosti i zakonskih odredbi, kada se službeno odlučno postupa u 'zaštiti' jednih, a relativiziraju ove druge... onda je to više od 'dimne zavjese' za skretanje pozornosti, to je nedvosmislena potvrda da je nešto ozbiljno 'trulo u državi Danskoj' i trebalo bi biti znak za opću uzbunu i djelovanje (inače bi se za to mogao koristiti izraz 'red flag' ili meteorološki 'crveni alarm', no u ovom je slučaju bolje izbjeći korištenje boja, da one, kao u sveprisutnim isforsiranim podjelama, ne zavedu i odvedu u krivom smjeru)! 

Jer, koga brige što sve mene - kao građanku ove zemlje, koja je po svom izboru tu provela cijeli svoj život, koja je poštivala ne samo zakone ove zemlje, već i moralne ljudske vrijednosti, koja je maksimalno odgovorno i predano preuzimala i ispunjavala sve ljudske, obiteljske, radne i društvene uloge... - vrijeđa?! A vrijeđa me i ugrožava moje dostojanstvo, kao i većine građana, puno toga: javno i službeno omalovažavanje, ugrožavanje raznih vidova sloboda, nejednaka prava na razne aspekte dostojanstvenog života... besramna korupcija, manje ili više uspješni pokušaji prevara, manipulacija i pljački... bezočno (pre)visoke cijene svega! Ispada da ni službeno nadležne i odgovorne u njihovoj egocentričnosti i nezajažljivosti, ni razne 'nedodirljive' u njihovoj kratkovidnosti nije briga... a ne mogu dozvoliti, šutnjom i nečinjenjem, da ispadne da nije briga ni mene/nas same!

I tu bi ovaj tekst mogao završiti, no moja potreba za povezivanjem s razinom generalnih kategorija životnih/ljudskih pojava i vrijednosti ne da mi preskočiti temu 'nedodirljivosti' i iskazivanja brige i ljubavi. Naime, ne samo postojanje 'nedodirljivih' (a kao što svi znamo, nisu branitelji, s naglaskom na 'branitelje', jedini koji imaju tu aureolu u našem društvu), već i osnova na kojoj ta 'nedodirljivost' nastaje i opstaje - a to je najčešće čudna mješavina ljubavi, štovanja i straha od njihove moći - znak su najblaže rečeno nezdrave klime, nezdravih odnosa i vrijednosti, nezdravog društva. Jer se u takvom društvu ljubav-pripadnost-odanost iskazuje isključivo bespogovornim i bezuvjetnim odobravanjem, idealiziranjem i inzistiranjem na bezgrješnošću 'objekta' te ljubavi. Jer se u takvom društvu svaki kritički pristup smatra izdajničkim i neprijateljskim. Zar itko stvarno vjeruje da je to zdravo, da time ikome činimo dobro, da je takav pristup dugoročno održiv?! Uvjerena sam da svi (barem u najdubljem kutku svoje duše ili primozga) znamo da samo pristup koji uključuje kritičko razmišljanje vodi boljem – za svakog pojedinca i društvo u cjelini. I to nema veze ni s desnim ni lijevim, ni obrazovanim ni neobrazovanim, ni crnim ni crvenim ni plavim ni bijelim, ni... Jedino s čime ima veze, na čemu počiva jest stvarna, čista i odgovorna ljubav. 

P.S. A ja jedino tako znam voljeti', napisala je.