Bio je prvi liječnik u 4. brigadi, a braniteljima puno više od toga: 'Pokojni hrvatski heroj me zadužio da ispričam svoju priču'

Prim. dr. sc. Mladen Jukić, dr. med., prvi je u Hrvatsku uveo MSCT koronarografiju, voditelj je Centra za MSCT koronarografiju i zamjenik ravnatelja Kliničke bolnice Dubrava. Nakon specijalizacije iz interne medicine i subspecijalizacije iz kardiologije na KBC-u Rebro, radio je kao šef odjela u Klinici Magdalena, a potom kao glavni ravnatelj i kardiolog u Specijalnoj bolnici Agram. Još bismo dosta detalja mogli navesti iz njegove biografije, ali smo s ovim cijenjenim doktorom razgovarali o životu prije liječničke karijere. Vratili smo se u vrijeme početka Domovinskog rata, kada se naš sugovornik stavio na raspolaganje obrani Hrvatske. Čitajući knjigu danas pokojnog Ante Čokolića '23_Ni ovo nije bija moj dan', prvi put smo čuli za čovjeka koji je 'po prvoj crti bojišnice krpao i spašavao ranjene, kupio mrtve'. 

'Nema čuke na koju se nije popeo i momcima donio kavu, bocu pića. Kad bi netko poginuo, on bi nas okupio, za svakoga je imao toplu i pravu riječ u tom trenutku. Bio je puno više od liječnika. Bio je psiholog, prijatelj, otac... Bio je čovjek. Takav je i danas', napisao je Čokolić. Dovoljno da ga pitamo Jukićev broj i zamolimo za razgovor, bilo je to još 2023. godine, a odmah na početku intervjua ćete doznati zašto smo toliko čekali... 

Kako ste se odlučili sudjelovati u Domovinskom ratu?

- Kako sam se odlučio? Čini me se puno lakše nego za ovaj intervju. Tada su srce i razum u traganju za pravdom i istinom, u konačnici i za slobodom, vrlo brzo donijeli odluku da moram (moramo) nešto poduzeti. Kao što znate, dugo sam oklijevao i odgađao odgovoriti na Vaš upit, ali obećao sam kolegi i prijatelju, hrvatskom heroju i branitelju, pokojnom brigadiru Anti Čokoliću koji je ovo sve inicirao - nakon predstavljanja njegove knjige u Zagrebu i Kruševu '23_Ni ovo nije bija moj dan' i na neki način zadužio me da bih i ja trebao ispričati svoju priču. Od toga je prošlo više od dvije godine, a nažalost ni Ante nije više s nama. Nevidljiva ruka ga je 23 puta u najžešćim i najtežim bitkama Domovinskog rata sačuvala od pogibelji. Sada, 30 godina nakon toga, dragi Bog ga je pozvao k sebi i duboko sam uvjeren da sada u Njegovom krilu sniva snom pravednika.

Nerado se sjećam i vraćam u emocije toga vremena, kao i svi hrvatski branitelji  vidim i otkrivam da je taj period ostavio i potisnuo u meni doživljene traume koje sam godinama svjesno i vješto skrivao od kolega suboraca, od obitelji, prijatelja, a kasnije i od kolega na poslu.

Obećanje koje sam dao brigadiru Čokoliću je obveza koju ne mogu zaobići. Isto tako kao svjedok i sudionik toga vremena osjećam potrebu i odgovornost u ovom vremenu obmana i dezinformacija iznijeti pravu istinu za buduće generacije - da se ne zaboravi.

Dakle, 1991. bio sam zaposlen kao mladi liječnik, znanstveni novak u Gradskom zavodu za zaštitu zdravlja Grada Zagreba, radio sistematske preglede - novačenja za pripadnike Zbora narodne garde.

S posebnom pažnjom sam odrađivao svoj posao i nakon 'Krvavog Uskrsa' postao sam svjestan da je rat na pomolu. Moja osobna frustracija u to vrijeme bila je  što nisam mogao normalnim putem preko Knina doći doma u Otok Dalmatinski.

Kako je politička napetost rasla tako se u meni sve više budio osjećaj domoljublja, prava i dužnosti obrane vlastitog doma i domovine, ne nacionalizma i želje za osvajanjem tuđeg teritorija. Čim se ukazala potreba za liječnicima u Zboru narodne garde, javio sam se ravnatelju Doma zdravlja MUP-a RH i rekao da sam spreman. Vrlo brzo mi je stigao odgovor i pitanje: Vukovar ili Split? Bez puno razmišljanja odlučio sam se za Split u novoosnovanu 4. gardijsku brigadu.

Kao danas se sjećam vlastite unutarnje borbe: 'Jesam li donio ispravnu odluku? Kuda idem? Idem u nepoznato? Zašto idem?'

Prvo sam to komunicirao sa suprugom, na što je ona odgovorila da je to i očekivala, samo je bilo pitanje trenutka kad ću otići. Ostavivši suprugu i kćerku u Zagrebu, vozeći se okolnim putem preko Paga,  u meni su odzvanjale evanđeoske riječi: 'Žetva je velika a poslanika malo - koga da pošaljem?!' Na moj odgovor: 'Evo pošalji mene' osjetio sam unutarnji mir, da nisam sam i da je moja odluka ispravna. 

Ulazeći u sumrak, toga sada već povijesnog 25. lipnja 1991. u Resnik - zborno mjesto 4. brigade ZNG, na vijestima sam čuo da je Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku i Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tako sam se nekako s olakšanjem javio zapovjedniku ZNG-a generalu Ivi Jeliću i stavio na raspolaganje, kao prvi liječnik 4. brigade.

Ne znajući što nas čeka, pokušao sam organizirati sanitetsku službu za 1. bojnu 4. brigade ZNG-a. Prvo sam se javio u bolnicu na Firulama, Križine su još bila vojna bolnica JNA. 

Na Firulama me je vrlo ljubazno i vrlo profesionalno dočekala glavna sestra Marija Županović, predstavila ravnatelju prof. Dodigu i u tajnosti opremila sa svim osnovnim potrepštinama: parenteralnim lijekovima (morfijem…), infuzijskim otopinama i zavojnim materijalom.  Za sve ostale lijekove javio sam se magistri Alenki Kovačev u ljekarnu Kaštel Stari, kojoj su se pri našem prvom susretu oči napunile suzama uz komentar: 'Ako ste Vi spremni ići u rat, doktore, uzmite sve što Vam treba. Trebat će vam i flasteri za žuljeve i analgetici i antibiotici, vitamini, analgetske kreme, puder protiv znojenja, gardisti su u uniformi i  čizmama… Ovi susreti i njihova svekolika podrška dodatno su me učvrstili u mojoj odluci znajući da nisam sam, kao da mi Netko vrata otvara.

Tako smo u Resniku vrlo brzo otvorili priručnu ambulantu i formirali sanitetsku službu 1. bojne 4. brigade, gdje su nam se dobrovoljno javile medicinske sestre i tehničari - tada civili, održavali smo tečajeve prve pomoći i samopomoći, kako zaustaviti krvarenje, kako primijeniti prvi zavoj…

Pripremajući se užurbano za mogući ratni sukob, krajem srpnja 1991. stigla nam je zapovijed da idemo u Kruševo, dio saniteta je ostao u Resniku, a ostali smo krenuli na teren. Tada sam mladog ročnika koji je uspio pobjeći iz JNA, medicinskog tehničara Antu Čokolića, zvao da nam se pridruži u sanitetsko odjeljenje, on je rekao da bi radije  bio na prvoj crti s momcima.  'Tu ću biti učinkovitiji', rekao mi je. Kao čovjeka i kao liječnika zadivila me ta njegova izjava i odlučnost – ni ne sluteći da će se u 23 navrata sam naći u smrtnoj opasnosti, puno puta spašavajući druge.

Kada doživljavate rat u pravom smislu riječi? 

- Prvi susret s ratom, prvi ranjenici i prvi poginuli - sve se to dogodilo u Kruševu krajem srpnja i početkom kolovoza 1991. U početku smo imali nekoliko lakših ranjavanja koje smo zbrinjavali na terenu, kasnije su uslijedila i teška ranjavanja s amputacijama ekstremiteta i vrlo zahtjevnim zbrinjavanjem na nepristupačnom terenu i transportom do zadarske bolnice. Ponekad je bilo vrlo izazovno prevoziti teške ranjenike iz Kruševa brodicom do Novigrada, nerijetko pod snajperskom paljbom s uzdignutom rukom i infuzijom u zraku, a tijelom sagnutim uz ranjenika pod provom pazeći na vitalne funkcije i teško postavljen venski put. Hvala Bogu, svi ranjeni do kojih smo uspjeli doći ili su bili dovezeni do naših priručnih ambulanti su preživjeli, tako da mogu reći da je sanitet tada bio najprofesionalniji dio hrvatske vojske. 

Vrlo brzo, točnije 3. kolovoza 1991. imali smo i prvog poginulog. Nikola Džalto je, nažalost, poginuo pri pokušaju spašavanja ranjenog četnika. Tom prilikom, imajući na umu Ženevsku konvenciju, na sanitetskom vozilu istaknuli smo zastavu crvenog križa – koja je ubrzo postala meta, tako da smo bili primorani, napustiti vozilo i sakriti se u obližnju ogradu dok paljba nije obustavljena. Kasnije smo dobili još jedan hitan poziv da ima još mrtvih i ranjenih, pri čemu smo bili izloženi unakrsnoj paljbi ne znajući da se radi o teško ranjenom četniku koji je podlegao prije nego smo došli. Nakon toga sam žurno otišao u Zapovjedništvo i prilično oštro reagirao na dežurnog koji je bez provjere o kome se radi uputio hitan poziv - rekavši mu da nismo zbog četnika došli izginuti. Pružit ćemo pomoć i ranjenom četniku, ali nakon što obustave vatru.

To je bio sam početak rata i moram priznati da je bilo dosta nesnalaženja u hijerarhiji i zapovijedanju, ali svaka sljedeća bojišnica bila je novo iskustvo, bolja organizacija i bolji ustroj.

Sada s odmakom mogu reći da je to bila borba Davida i Golijata - glavno naoružanje koje smo imali u Kruševu bili su kalašnjikovi i pištolji uz jedan improvizirani bacač raketa (za protugradnu obranu) ne znajući uvijek na koju će stranu opaliti, a bili smo gađani iz svih mogućih naoružanja: topova, tenkova, aviona, ratnih brodova - s kopna, mora i zraka. 

Unatoč tom velikom nerazmjeru u naoružanju i ljudstvu, JNA se već tada svrstala na  četničku stranu, mi smo u poluokruženju 50-ak dana uspijevali nadnaravnim snagama pružati nevjerojatan otpor, što se kasnije ponovilo i u Vukovaru, nažalost s puno većim razaranjem i posljedicama.

Sada znam, tada nisam znao, da je uz našu pravednu borbu za slobodom nad nama bdjela Nevidljiva ruka, a poveznica nam je bila krunica oko vrata.

Sanitet 1. bojne 4. brigade ZNG-a (Kruševo, kolovoz 1991.)

Vaši suborci su mi rekli da ste im bili i psiholog i roditelj, čak da biste zapovjedniku rekli da nekoga ne pušta u akciju kada biste procijenili da iz nekoga razloga nije spreman.

- Gardistima je bilo jako važno znati da je sanitet u blizini, da smo tu. To im je ulijevalo sigurnost, pa rekao bih i njima i nama jer smo znali koliko je važno i nama što prije doći do ranjenika. Redovito sam prakticirao, pogotovo kod planiranih akcija, obići gardiste na prvim linijama. Malo ih ohrabriti, popuniti prve zavoje, ponijeti čokoladu, vitamine, cigarete… Isto tako pojedinci su znali doći k nama u priručnu ambulantu zbog umora, straha, iscrpljenosti… ponekad tražiti i liječničku poštedu, a najčešće zapravo toplu riječ, utjehu i malo okrepe. Ono što me je posebno znalo ganuti u takvim situacijama - nakon otvorenog i iskrenog razgovora uz poneku koktel infuziju, redovitu kavu ili sok, na kraju i žesticu, većina bi odustajala od poštede i vraćala se na prvu liniju - za takve mladiće i borce smo bili spremni i mi poginuti.

Bilo je situacija kada su se neki ranjenici nakon zbrinjavanja rane odmah htjeli vratiti na prvu crtu, neki su se i nakon operativnih zahvata htjeli što prije vratiti - tu sam ovisno o težini ranjavanja morao reagirati i ne dozvoliti im dok se potpuno ne oporave. 

Sjećam se situacije na Južnom bojištu kada je 1. bojna zbog teške situacije na bojišnici ostala dosta dugo na terenu, tada sam zapovjedniku rekao ne samo da su momci zaslužili odmor nego da se zbog njihove psihofizičke iscrpljenosti moraju pod hitno uputit na odmor – što je vrlo brzo i uslijedilo.

Čokolić je u svojoj knjizi napisao da ste bili ranjeni, ali niste tražili potvrdu o ranjavanju... 

- Da, bilo je nekoliko izazovnih situacija, ali ne 23 kao što je bilo kod pok. brigadira Ante Čokolića. Za spomenuti je napad aviona na Južnom bojištu, kada je bomba 'krmača' pala u neposrednoj blizini kuće u kojoj je bio smješten sanitet. Pukim čudom smo svi preživjeli, krater je bio dubok oko sedam metara na hercegovačkom kršu, geleri su probili prozore i zidove u prostoriji gdje smo imali ambulantu, na sreću u tom trenutku nije bilo nikoga u prostoriji. Pri naletu aviona, dečki su se uspjeli povući u stražnju prostoriju, a ja sam ostao iza nosivog stupa s isturenom lijevom potkoljenicom i na sreću većina gelera je završila u stupu a manji dio okrznuo moju potkoljenicu. Tom prilikom bio je lakše ranjen i moj vozač, prvo zbrinjavanje, šivanje, pružio nam je dr. Marko Jukić, liječnik 2. bojne 4. gardijske brigade. Kasnije je bila još jedna prometna na terenu - izravan sudar s našom logistikom, oni su bježali od granatiranja, a mi smo išli po ranjenika. Tada sam kacigom razbio šofer šajbu i zadobio frakturu spinalnog nastavka sedmog vratnog kralješka što sam otkrio na RTG snimci tek kad je rat završio. Dok je rat trajao nisam želio rješavati braniteljski status. U to vrijeme pomogao mi je Schanzov ovratnik i malo jači analgetici, što je za posljedicu imalo česte glavobolje.

Kada Vas je bilo najviše strah? 

- Bilo je dosta takvih situacija, ali obrana Zadra zbog svih okolnosti u tom trenutku činila mi se najteža. JNA u gradskim vojarnama, tenkovi na ulazu u Zadar, topovnjače na moru, avioni u zraku... 

Ključna bitka bila je 4., 5. i 6. listopada 1991. gdje smo bili u okruženju. Prva bojna je držale položaje na prigradskim naseljima Ploča i Dračevac, JNA je bila još u vojarnama, a četnici su napadali iz smjera Crnoga i Zemunika tako da se tada niti u jednom trenutku, niti na jednom mjestu nisi osjećao siguran. Bilo je, reklo bi se, vrlo izazovno voziti ranjenike u bolnicu jer smo prolazili pored vojarni, a granate su padale po cijelom gradu. Jednom je pala granata ispred nas na ulazu u bolnicu, na odjel pedijatrije. Pri predaji ranjenika u podrumu bolnice, glavna sestra Zorica mi je rekla da nemaju više mjesta. Pri povratku iz bolnice na bojišnicu pred kućom u kojoj smo bili smješteni također je pala granata i oštetila šofer šajbu, probila gumu na vozilu, a vozač Ante je doživio strašan šok tako da sam mu morao intravenozno davati diazepam da bih ga smirio, drugi vozač Marko je brzo zamijenio gumu tako da je sanitetsko vozilo bilo u voznom stanju.

Sljedeći dan bio je još gori, preko UNPROFOR-a bilo je najavljeno primirje. Međutim, to je bila jedna od uobičajenih četničkih zamki, umjesto primirja krenuli su tenkovima iz smjera Zemunika i opalili paljbu po bunkeru na Dračevcu gdje su bili smješteni naši gardisti. Mi smo tada putem motorole dobili dojavu da je pun bunker mrtvih i ranjenih, što na sreću nije bilo tako jer tenkovske granate nisu uspjele probiti debljinu zida talijanskog bunkera, a ulazna vrata u bunker bila su s južne strane pa su se gardisti uz nekoliko ranjavanja uspjeli izvući i konsolidirati crtu obrane te uništiti neprijateljski tenk što je bio zasigurno jedan od ključnih trenutaka u obrani Zadra. U kaosu informacija i dezinformacija preko motorole bila je jedna ohrabrujuća s naše strane: 'Momci, izdržite još malo, stiže vam 1000 Bibinjaca u pomoć'. Kasnije sam od naših vezista čuo da su se četnici nakon uništenja tenka nasjeli na ovu dezinformaciju i u panici se povukli prema Zemuniku.

Na našoj strani bio je velik broj ranjenih i nekoliko mrtvih, malo je falilo da nismo bili odsječeni od ostatka Hrvatske. Dakle, situacija koja je puno više ulijevala strah nego optimizam. U jednom trenutku pomislio sam da nema više izlaza. U večernjim satima 5. listopada na našoj crti bojišnice borbe su konačno utihnule. Mi smo se smjestili u malu podrumsku prostoriju, zgurani jedan do drugoga pokušali smo se malo odmoriti. Oko 22 sata zvali su nas na intervenciju u jedan od bunkera gdje su bili uglavnom smješteni civili. Jednoj starijoj gospođi je pozlilo, imala je visoki tlak i stezanje u prsima. Dao sam joj terapiju, uz nitroglicerin gospođi se tlak spustio i bol je prestala. Pri povratku natrag tehničar Ive u šali je komentirao: 'Doktore, povijest nam neće oprostiti, oni nas ubijaju, a mi ih liječimo'. Gospođa je, naime, bila srpske nacionalnosti. Skučeni u podrumskim prostorijama, nakon silne iscrpljenosti, momcima sam rekao da se idem odmoriti na normalnom krevetu u sobi na katu. Od silnog umora i naizgled strašne, bezizlazne situacije, misleći da je sutra kraj, nisam imao izbora nego prepustiti se Božjoj volji. To sam učinio nekako s punim povjerenjem u Njegovu milost i brzo utonuo u san. Sutra ujutro svanuo je novi sunčan dan. Prekrasna slika mirnog plavog neba s ranojutarnjim suncem uz cvrkut ptica ostala mi je urezana u trajnom sjećanju kao jedna od najljepših. Toliko je bila lijepa da, kad sam se ustao i pogledao kroz prozor, nisam bio siguran je li to san ili zbilja. Kasnije sam na jutarnjem brifingu od zapovjednika Ivana Benete i Milana Perkovića saznao da je, uz prijetnju da ćemo napasti vojarne u gradu, ipak postignuto primirje.

Na što ste najponosniji u Domovinskom ratu? 

- Na zajedništvo, hrabrost i spremnost dati život jedan za drugog - to su vrijednosti  koje su se mogle osjetiti i doživjeti samo u Domovinskom ratu. U svakodnevnom životu to se može učiniti kao parola, u Domovinskom ratu je to bila realnost.

Koje ljude iz tog razdoblja biste istaknuli? 

- Ima ih puno, teško bi mi bilo sve ih nabrojiti. Rekao bih da je u našem braniteljskom lancu svaka karika bila važna, od zapovjedništva do logistike - uz svekoliku podršku čitavog naroda, svih državnih i crkvenih institucija, molitelja, dobročinitelja i u konačnici Nevidljive ruke koja se nad nama na bojišnici itekako osjećala. 

Istaknuo bih ipak primjer jednog mladog branitelja, koji je bio prebjeg iz JNA, imao je priziv savjesti i nije želio pucati. Rekao mi je da ne želi pucati niti u samoobrani. U prvi mah pomislio sam da traži razlog za odlazak iz vojske, međutim, kategorički mi je tvrdio: 'Doktore, ja želim ostati u hrvatskoj vojsci, ali ne želim pucati!' Njegov zapovjednik ga je s prve crte bojišnice premjestio u logistiku gdje je na najisturenije kote i u najtežim borbama redovito dostavljao hranu i piće i sve druge potrepštine. Kasnije je, nažalost, u jednoj teškoj bitci bio teško ranjen sa stopostotnim invaliditetom. Takvi su nas branitelji, heroji, zadužili zauvijek. Ovo je primjer kako je svatko imao svoju zadaću i ulogu, a obranili smo se jer je svatko od nas pojedinačno i svi zajedno, uspješno odradio svoje poslanje.

Mnogi branitelji kažu da bi ih na terenu spašavale smiješne situacije kojih je znalo biti. Možete li se sjetiti nekih anegdota koje su se prepričavale?

- Da, bilo je i smiješnih situacija. Jedan takva je bila na Južnom bojištu kada je plotun granata pao na 2. bojnu koja se vraćala s odmora i trebala nas je zamijeniti. Nažalost, pri tome smo imali troje poginulih i desetak ranjenih. Pri zbrinjavanju ranjenih trebalo je napraviti brzu trijažu, selektirati teže od lakših ranjavanja. Jedan gardist je bio ranjen u podlakticu sa špricanjem krvi u mlazu iz radijalne arterije. U toj situaciji to je bilo lakše ranjavanje pa sam rekao vozaču da ga on zbrine. 'Što da napravim', pitao je. Odgovorio sam: 'Stisni palcem iznad mjesta krvarenja i čvrsto zavij'. U toj panici on je čvrsto zavio i svoj palac i nakon par minuta ponovno pitao što da uradi. 'Sada na mjestu svog palca stavi još jedan zavoj i ponovno zamotaj, ali više ne sa svojim palcem', odgovorio sam mu. 

Druga smiješna zgoda dogodila se pri akciji oslobađanja Ravnog. To je bilo u proljeće 1992. Tada smo konačno dobili i tenkove. U želji da budemo što bliže našim gardistima, našli smo se u na vrlo uskom makadamskom putu prema bojišnici između naša dva tenka koji su vozili jedan za drugim u razmaku od par stotina metara pod pretpostavkom da u okolnim mjestima više nema četnika. Neočekivano i iznenada, tenkovi i mi postali smo meta topničkih napada. S obzirom na uski makadamski put, nismo se nikako mogli mimoići s tenkom i pobjeći neprijatelju iz vidokruga. Bili smo primorani napustiti sanitetsko vozilo i sakriti se ispod našeg tenka koji je također bio meta. Teren je bio kršovit i nepristupačan, nismo se imali gdje sakriti. Kada bi četnici završili plotunski napad, dok napune drugi, imali smo kratko vrijeme za izvlačenje ispod tenka i pretrčavanje da bi se sakrili iza sljedećeg zavoja. Nakon tog pretrčavanja, momci su mi rekli: 'Doktore, nismo znali da ste tako brzi!' 

Nažalost, sanitetsko vozilo nam je bilo oštećeno, no naši tenkovi su uspješno odradili svoj posao i Ravno je uskoro bilo oslobođeno. Mi smo u međuvremenu dobili poziv za jedno ranjavanje u potkoljenicu, momak je dosta krvario pa je noga, nakon zaustavljanja krvarenja i spuštanja s vrha planine do podnožja koje je trajalo skoro tri sata, bila gotovo crna. U toj situaciji morali smo intervenirati odmah na terenu - dati infuziju i popustiti zavoj jer ne bi mogao izdržati transport, od nekoliko sati, do Splita, ostao bi sigurno bez noge. Na sreću, intervencija je bila pravovremena i sve je dobro prošlo. 

Htio bih naglasiti da je strategija kako ratovanja tako i zbrinjavanja ranjenika na Južnom bojištu, nepristupačnom kršu i kamenjaru, bila posve drugačija nego što je to bilo na drugim bojišnicama, primjerice u ravnoj Slavoniji.

Nakon uloge u Domovinskom ratu izgradili ste zavidnu karijeru...

- Nakon oslobađanja juga Hrvatske, Dubrovnika i Prevlake, na Južnom bojištu je nastupilo zatišje, počeo sam se propitkivati što dalje. U međuvremenu sam bio unaprijeđen za šefa saniteta 6. operativne zone koja je pokrivala teritorij od Paga do Prevlake. U meni su se nastavile moje unutarnje borbe: nastaviti vojnu karijeru koja se činila vrlo izvjesnom (bio sam djelatni bojnik Hrvatske vojske) ili se vratiti struci i obitelji, uz kćerkicu smo dobili i sina. 

Kad je rat utihnuo imao sam osjećaj da sam dao što sam trebao i da svoje sposobnosti možda mogu bolje iskoristiti u civilnom društvu i na nekom drugom mjestu.

U to vrijeme bile su raspisane specijalizacije u KBC-u Zagreb i sjećam se da sam tamo imao razgovor nakon transporta ranjenika iz Dubrovnika 'Antonovim' - poljoprivrednim avionom za zaprašivanje. U zrakoplov smo jedva smjestili pet ležećih ranjenika, tako da sam stajao uz njih skoro na jednoj nozi. Zbog mirisa pesticida, a i turbulencija iznad Gorskog kotara, bio sam blijed kao krpa, momci su me gledali i našali li se: 'Doktore, ako bude trebalo, ne znamo tko će kome ovdje pomagati'. Unatoč svim turbulencijama, krajem 1992. dobio sam specijalizaciju iz kardiologije u KBC-u Zagreb. Zahtjevan rad i angažman tijekom specijalizacije i rastuće obiteljske obveze 'pomogli' su mi da neke od ratnih trauma potisnem, ne mogu ih zaboraviti. Naravno, ostao sam i dalje u kontaktu sa svim dragim kolegama braniteljima. Kad je krenula Oluja dobivao sam preko vezista iz 1. bojne informacije  iz prve ruke. Nakon oslobođenja Knina javio sam se kao dobrovoljac zajedno s nekolicinom kolega iz Zagreba u kninsku bolnicu i ostao par mjeseci. Tu su se brojna prijateljstva obnovila, a neka pretvorila u kumstva o kojima bih mogao ispričati o svakom posebnu priču - koja nadilaze okvire ovog razgovora.

Dakle, nakon ratne priče, pored obiteljske, moja glavna preokupacija bila je praćenje i razvoj struke, preciznije kardiologije. Tu sam imao sreću da sam u početku imao učitelje od kojih sam mogao učiti kako na Rebru tako i u Magdaleni i polako napredovao i usavršavao se u struci. Kasnije sam s kolegom radiologom pokrenuo novu metodu MSCT koronarografiju, prvi u Hrvatskoj. Sada je uspješno implementiramo i primjenjujemo u KB Dubrava na najvišoj svjetskoj razini, gdje obnašam i funkciju zamjenika ravnatelja.

Kako danas gledate na branitelje i Domovinski rat?

- Kao hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata i na branitelje i na Domovinski rat gledam s velikim poštovanjem i ponosom. Domovinski rat je temelj naše državnosti i opstojnosti. Nažalost, još uvijek smo društvo puno predrasuda, neznanja i obmana, uz korupciju koja nam se uvukla u sve pore života. Duboko sam svjestan podjela u društvu kao i toga da nas oni koji nisu bili branitelji ne mogu i nikada neće razumjeti. Oni ne znaju što znači dati život za drugoga i za domovinu, oni te svetinje jednostavno nemaju i ne poznaju.

Iz današnje perspektive, žalite li za nečim?

- Generalno, rekao bih, ne žalim ni za čim. Oslobodili smo i stvorili hrvatsku državu za čim su težile i ginule tisuće naših predaka. S te strane sam ponosan i sretan što sam mogao biti dio ove  povijesne generacije koja je to ostvarila. S druge pak strane, naravno da žalim primarno za svakim izgubljenim životom, silnom devastacijom i razaranjem na svim poljima koje smo kao narod i država doživjeli za vrijeme i poslije rata i pitam se je li cijena svega toga trebala biti toliko velika. Žalim, ipak, što poslije rata nismo stvorili još pravedniju i bolju državu.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje:

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija