PRETPLATNIK S ISTOKA: Hajduk kao dio mog Božića
'Neka proljeće bude na radost svih nas koji ga živimo'
Božić je blagdan drugačiji od bilo kojeg drugog. Dan kojeg svi vjernici, pa čak i ateisti, doživljavaju na poseban način. Poput je životne ručne kočnice naglo povučene u galopirajućem ritmu tijekom godine nametnutom od svakodnevice i, hoćeš nećeš, moraš usporiti i skrenuti s kolosijeka makar na jedan dan uz malo opuštenije druženje s bližnjima nego što to uobičajeno bude. Međutim, već na Stipandan većinu počnu češati tabani, što ne vrijedi za nas koji pripadamo bijeloj boji. Mi smo toliko van škvare da smo i na sam dan Božića sebično ugurali Hajduka, bilo kao rekvizit iz fan shopa pod borom za poklon, ili kao temu za razgovor uz blagdanski ručak.
I nije to nikakvo pomodarstvo, to je tradicija otkad ja znam za sebe u svoje 53 godine života. Da, nekad nije bilo u izobilju majica, dresova, šalica i svih ostalih proizvoda kakvih danas imamo.
Kalendar, uz jedan šal, je bio vrhunac materijalne dodirne točke mog djetinjstva s voljenim klubom. Pišući ovo, sjetim se kako bi pokojni otac u blagdansko vrijeme donosio smeđi škartoc za kojeg sam se uvijek nadao da je u njemu kalendar Hajduka, međutim sa strepnjom, iako me nikad nije razočarao, da nisu slučajno na njemu prirodne ljepote Dalmacije ili nešto slično umjesto mojih tadašnjih ljubimaca .
Pregledavao bih svaki list usporeno i pažljivo da ga slučajno ne zgužvam, jer kad bi došao novi kalendar na zid, onaj iz prošle godine sa slikama braće Vujović, Gudelja, Sliškovića, Vulića, Miljuša, Pudara..., bi bio pažljivo iskrojen i zalijepljen u moju bilježnicu narančastih mekih korica, koju i danas čuvam za uspomenu.
Ova priča nikako nije posebna, ona je samo preslik svih navijača moje, kao i drugih generacija, bilo starijih ili mlađih. Dokaz je da Hajduk kao dio obitelji nije isključivo marketinški trik, nego da, na zgražanje onih koji nisu zaraženi našim virusom, zaista to i je, pa samim tim i zaslužuje biti dio naših najvažnijih trenutaka od rođenja do smrti.
Iako mi je danas motiv bio osvrnuti se na polusezonu kroz oko navijača, odnijelo me u djetinjstvo koje uvijek izabere najljepše uspomene poput paljenja badnjaka na starom kominu, ponoćke i limenke od vegete s karabitom (garburom) kroz koje je uvijek, baš uvijek, bio protkan Hajduk.
Promocija mladih igrača, bolja igra od prošlogodišnje, ali ipak na refule sa bolnim kiksevima u derbiju, Livaja kao izuzetno važan faktor ovoga Hajduka, Garcia kao trener koji konačno ima svoj gard i navijači što već po ustaljenom običaju imaju jake i suprotstavljene stavove će svakako biti tema kroz ovu pauzu, a ja se samo nadam stabilnom i konkurentnom Hajduku do zadnjeg kola, pa kad Božić nije bio bijeli, neka proljeće bude na radost svih nas koji ga živimo.
