KO(Š)MENTAR: Bio je slavna prošlost, sadašnjost i kamen temeljac svijetle budućnosti kluba

'Otišao je najbolji od najboljih' - kada se ovim riječima od nekoga oprosti najbolji klub 20. stoljeća, a s istim klubom si u njegovoj bogatoj i slavnoj njegovoj prošlosti osvojio tek jedan Kup, onda je svima jasno da se radi o nekoj drugoj dimenziji.

Ante Grgurević je bio druga dimenzija - bio je slavna prošlost. Trnovit put preko Dalvina, doveo ga je na Gripe, sa svojih 'centarskih' 197 centimetara, ekspresno je postao ljubimac splitskih navijača - heroj čuvenih pobjeda protiv Partizana, 'uvalio' je i 16 poena u pobjedi u gostima kod Barcelone, osvojio je i taj jedan Kup 1997. godine. Bio je najbolji u tom finalu - u svom stilu je na vrućem parketu pod Tornjem zabio 14 koševa i uhvatio 12 skokova. A Ciboni tih godina nije bilo lako skinuti 'skalp'. Mislili smo tada da gledamo Barkleya i Rodmana u jednom - nama djeci nedovoljno starima da se sjećamo Kukoča i Rađe, bio je idol i uzor, pokretač poslijeratnog Splita. Beskompromisni borac - skakao je, asistirao, zabijao i suigrače činio boljima. Lomio je desetke centimetara više protivnike. Posebno će upečatljiva ostati i njegova epizoda u posljednjem pravom 'žutom' izletu u Europu. Nakon odlaska u Švicarsku, vratio se u svoj klub da bi bio neizostavni kotačić Splita u Suproligi 2001. godine, kada je jedna pobjeda dijelila 'žute' od novog europskog Final Foura. Pamtit će se i njegova predstava sljedeće sezone protiv litavskog Rytasa, kada je Grga na terenu bio sve - i najsvestraniji playmaker i krilo, i najubojitiji šuter, centar i skakač, i asistent, pa praktički sam tada najbolju litavsku momčad izbacio iz natjecanja.

Ante Grgurević je bio druga dimenzija - bio je sadašnjost. Kada je ostavio igračku karijeru iza leđa, Grga se spustio u rudnik, bio je suviše inteligentan da ne bi znao gdje može dati cijelog sebe. Nakon što je godinama bio uz prvu momčad, pa i samostalno vodio momčad tijekom jednog perioda, posvetio se radu s djecom. Omladinska škola je bila na izdisaju, a danas, nekoliko godina poslije, broji stotine i stotine djece, a trofeji, nagrade i titule se samo množe. On je našao sebe, a klub je dobio novi kamen temeljac. Njega. Antu Grgurevića. 

Ante Grgurević je bio druga dimenzija - bio je garancija svijetle budućnosti. Oporavio se velikan s Gripa i od propadanja u Drugu ligu, oporavio se i od odlaska Kukoča i Rađe, oporavio se i od pustih dugova, osvojio se i taj trofej nakon sušne 21 godine, ali kako se oporaviti od gubitka Grge? Čini nam se da je to rana koja nikada zacijeliti neće - tko će sada odgajati 'žutu' mladost, tko će sada zamijeniti njega, tko će sada graditi novi Split? Kome će sada roditelji splitske djece reći 'želim svoje dijete dati Grgi u ruke' - usađivao je u njih sve ono što je bio on - borbenost, radne navike i disciplinu, ljubav prema klubu. Nije bio igrač genijalnosti, ali je genijalno gradio budućnost kluba. Budućnost grada. Gradio je splitsku djecu na pravim vrijednostima.

Kada se Grgi bude odavala posljednja počast na Gripama - znajte, to će biti nešto posebno, skupit će tamo najjači splitski sastav koji je ikad stajao na jednom mjestu. Ne bez razloga. Ponavljat će svi kakav je Grga bio čovjek. Onaj aplauz koji će se prolomiti Gripama kada se navijači zadnji put budu opraštali od njega trajat će unedogled. Sve je to malo, premalo da se oda počast čovjeku kakav je bio ovaj Varošanin. Koliko je značio za klub. Bio je pečat jednog vremena - bio je slavna prošlost, sadašnjost i svijetla budućnost. Bio je druga dimenzija.

Citirat ćemo ga: 'Klub Split bio je prije i bit će i nakon Ante Grgurevića'. Neće, nikada isti biti neće. Bio si druga dimenzija.

Citirat ćemo ga još jednom za kraj - obitelj i klub - sve si rekao sam o sebi, bio si i ostat ćeš druga dimenzija:

'...Te večeri dok sam razmišljao i dozivao neke uspomene ležeći u krevetu do mene je ležao sin, najstariji. Troje ih je, za sada. Voliš ih, živiš za njih. Legnemo zajedno pročitati nešto pa ugasimo svjetlo i spavanje. Škola je ujutro, triba ranije leć. U boravku supruga s blizancima. I sjetim se kako me jednom dok smo se igrali upitao: 'Tata, koja je tebi najdraža boja?' Ne sjećam se točno što sam odgovorio, dječja pitanja u toj dobi neprestana su i neiscrpna, a koncentracija odraslih nestalna. Na to on meni reče: 'Meni je najdraža žuta'. Malo se trgnem i pitam zašto? 'Zato što je to boja košarkaša Splita'. Imao je oko 4 godine i dolazio je na utakmice s mamom ili bakom. Ne uvijek, ali je dolazio. I sada nakon tri godine sjetim se toga i ne znajući da li spava ili ne, upitam: 'Sine, koja ti je najdraža boja?' Odgovori u polusnu, najiskrenijem i najčišćem trenutku svakog djeteta: 'Žuta, tata'. On utone u san, a u meni se budi nada...'