JOSIP JOVIĆ: Kažnjavanje mišljenja

Nakon objave vijesti Našeg Hajduka, obratio nam se novinar Josip Jović, čiju reakciju prenosimo u cijelosti. Tekst je napisao pod naslovom 'Kažnjavanje mišljenja'. 

'Štovano uredništvo Dalmatinskog portala ,

Prije nekoliko dana objavili ste vijest prenesenu s portala Udruge Naš Hajduk u kojoj se spominju 'laži Josipa Jovića'. Kako je sam taj izraz za mene dosta neugodan, nudim jedno objašnjenje, ufajući se u Vašu profesionalnost. Radi se, kao što je i napisano u presudi Općinskog suda u Splitu i potvrđeno presudom Županijskog suda u Zagrebu, o novčanoj kazni izdavaču Hanza Mediji temeljem tužbe Udruge Naš Hajduk i svjedočenja njezina vodstva(!) i to zbog mog članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji u studenom 2017. pod naslovom 'Slom navijačke demokracije'. Sud u Splitu prihvatio je tvrdnje tužitelja kako je u tom članku iznesen čitav niz netočnih informacija, čime je, kaže se, nanesena šteta tužiteljevu ugledu i povrijeđeno njegovo pravo osobnosti. 

Te netočne informacije odnose se, sažeto i bez stilizacije, zapravo na moje četiri tvrdnje i to: Prvo, brojni članovi Našega Hajduka biraju u Nadzorni odbor HNK Hajduka ljude koje slabo ili nikako poznaju. Drugo, Hajdukom vlada uski krug ljudi. Treće, Grad Split kao većinski vlasnik digao je ruke od Kluba i prepustio ga Udruzi. Četvrto, poduzetnik Tomislav Mamić odustao je pod pritiskom od kupnje Kluba. 

I što je tu netočno, neka ocjene sami čitatelji. Zar zaista brojni članovi Udruge mogu imati potpunu informaciju o kandidatima temeljem njihovih šturih životopisa i površnih novinskih intervjua, koje možda nisu ni pročitali? Kao i u drugim nogometnim klubovima, a tako je i u svim poduzećima i državama, zar krucijalne odluke ne donosi vrhuška (napr. o transferima), a ne birači, simpatizeri i slično? Zar Grad Splt, još dok je Željko Kerum bio gradonačelnikom, nije odustao od upravljanja Klubom, pod izgovorom kako politici nije mjesto u sport, u čijem Nadzornom odboru nema svog čovjeka? 

I možda ono najspornije. Nisam pisao niti mislio kako je Mamić bio izravno ili fizički prisiljen prepustiti svoje dionice Udruzi. Mislio sam, a to je jasno iz teksta, na određenu psihološku protuprivatizacijsku klimu koja je stvorena oko njegove namjere preuzimanja. Iskaz pred Sudom dao je i sam Tomislav Mamć u predmetu istog tužitelja i istog tuženika, ali u povodu jednog drugog članka kojega ja nisam autor, a koji nosi eksplicitan naslov: 'Vlasnika lanca dućana Tommy pod prijetnjom razbijanja njegovih trgovačkih objekata Udruga Naš Hajduk prisilla je da ponudi Udruzi sve svoje dionice Hajduka na rok otplete od 10 godina'. Mamić je, doduše, negirao kako je bio prisiljavan, ali je također kazao kako je imao viziju postati vlasnikom te kako ta njegova vizija nije zaživjela jer 'nije naišla na najbolje rekacije' te kako 'nije htio da se stvara negativna atmosfera, što po njega osobno što po društvo'. Čak što više, ja nisam, poput autora navedenog članka, ni napisao tko vrši pritisak, nego sam upravo pisao o stvorenoj negativnoj klimi. 

Isto tako moj prigovor kako je Grad digao ruke od Kluba usmjeren je upravo na Grad, a ne na tužitelja koji se očito našao pozvanim i prozvanim i kad nije prozvan. 

Pa čak da su moje tvrdnje netočne i čak da nisam u svemu u pravu zar one mogu biti razlogom kažnjavanja, koje je u suprotnosti s novinarskim standardima jednog demokratskog društva u kojemu je afirmiran princip slobode medija, slobode mišljenja i interpretacije događaja, ljudi i pojava. Zato spomenute presude smatram bizarnim, klasičnim primjerom kažnjavanja mišljenja. 

Ako se moje tvrdnje kao 'niz netočnih informacija' okrenu, hoćemo li onda dobiti niz točnih informacija koje bi onda glasile: Navijači precizno i pouzdano znaju sve o kvalitetama kandidata za NO, Klubom ne vlada uski krug moćnika nego su sve odluke demokratske i transparentne, Grad Split kao odgovorni većinski vlasnik djelatno upravlja Klubom, na Mamića nije vršen nikakav izravni ili neizravni prtisak niti je on to tako doživio. Koješta!  Sudovi su očito svojim presudama konstatirajući niz mojh netočnih informacija stali iza ovakvih 'istina'.

Komentar/kolumnu sam pisao u najboljoj namjeri u odnosu na splitski nogometni klub i u empatiji spram razočaranih navijača s intencijom ukazivanja kako je postojeći model vlasništva i upravljanja jedan od glavnih razloga već kroničnih športskih neuspjeha i fnancijskih dubioza. U mom tekstu nema vrijeđanja ni klevetanja, a ako bi netko mogao biti uvrijeđen to sam ja osobno naslovom na Vašem portalu i na portalu NH, gdje me se naziva lažovom, a u samoj tužbi se uz moje ime lijepe pojmovi kao histerično, suludo, itd. 

Viši je sud po sutkinji Jadranki Matić potvrdio presudu nižeg suda, jer nije našao nikakvu povredu parničnog postupka, ali mi je usto očitao lekciju iz novinarstva. Obveza je novinara, stoji tamo, bila provjeriti informaciju koju će plasirati i zatražiti od Udruge nformacije i stavove koje će objaviti vezano uz temu članka'. Ovakva lekcija je, dakako, izraz potpunog nepoznavanja novinarske profesije. U njoj se ne razlikuje informacija od komentara, koji je uvijek osobno viđenje pisano temeljem općepoznatih činjenica i dostupnih informacija. Gdje bi stigli naši komentatori i kolumnisti kada bi za svoj komentar pitali onoga o kome pišu i to u komentaru objavljivali uz svoje mišljenje. Jesu li brojni komentatori koji su kritički pisali o ministru koji se raspištoljio trebali u svojim komentarima objaviti i njegov stav o tome? I još, koliko bi mogla naplatiti Vlada ili predsjednik Republike kada bi za svaku informaciju koja je eventualno netočna ili koja se njima ne sviđa tražili odštetu? Možda im ni proračun ne bi trebao. 

Jedna stvar s kojom se s tužiteljem mogu složiti jest prigovor na odbijanje Slobodne Dalmacije da objavi njegov demanti na moj komentar. Tu je reakciju trebalo objaviti, ali na žalost već dugo vremena naši mediji, naročito oni središnji, nisu takvoj praksi skloni. Josip Jović'