Hrvatska realnost je da dvije ekipe s vrha tablice surađuju i razmjenjuju igrače

U nogometnom svijetu nije česta pojava da dvije ekipe s vrha tablice, sada već tradicionalno, surađuju i razmjenjuju igrače. Dapače, trebali bi to biti iznimno rijetki slučajevi, neka veličanstvena otimanja igrača od velikih rivala koja bi se dugo prepričavala u navijačkim krugovima, nešto u potpunosti nesvakidašnje. Igrači koji pređu iz jednog jakog kluba u drugi trebali bi izazivati intenzivne izljeve emocija kod navijača s obje strane, a pritisak na upravu koja je dopustila takvo što trebao bi biti enorman. Takve stvari karakteristične su za većinu europskih zemalja, međutim, one nisu hrvatska realnost.

U našem nogometu spomenute strasti gotovo pa i nema, već je postalo u potpunosti normalno da, bila zima ili ljeto, svjedočimo intenzivnom poslovanju na relaciji Maksimir - Rujevica. Od 2016. godine Dinamo je u Rijeku, prema pouzdanoj stranici Transfermarkt, poslao čak 11 igrača, dok je u drugom smjeru otišlo njih 6. To su u prosjeku gotovo dva igrača godišnje, pa je i normalno da spomenute strasti i pretjerane ljutnje više nema, ljudi su se na to već naviknuli, a kada navijački puk dosegne taj stadij, onda čelnici rade što god žele. 

Posljednja suradnja između Dinama i Rijeke dogodila se prije samo nekoliko dana, a to je transfer Nike Galešića. Nositelj najbolje obrane lige s karakteristikama pravog modernog stopera prešao je iz prvoplasirane u trećeplasiranu momčad prvenstva, i to ni manje ni više nego za vrijeme zimskog prijelaznog roka. Istaknimo to kako je Rijekin gazda Damir Mišković prvotno spominjao kako ponudu manju od 7 milijuna eura neće ni pogledati, da bi na kraju u roku od samo par dana promijenio mišljenje i pristao na više od duplo manju, onu od 3 milijuna eura. Prisjetimo se još i toga kako je sportski direktor Rijeke Darko Raić-Sudar prvotno optužio medije da pišu 'svašta' oko transfera mladog riječkog stopera te ga onda, za čudo, već sljedeći dan poslao baš prema Zagrebu. Na pitanja zašto baš tamo i zašto baš za tu cifru vjerojatno nitko u ovoj priči nema smislen odgovor jer igrač Galešićevih sposobnosti definitivno nije imao samo jednu ponudu na stolu i sigurno se mogao i morao prodati za više.

Zamislite samo koliku bi količinu negativnih emocija prouzročilo to da se javnim prostorom pročuje da Hajduk s konkurentom za titulu i najvećim rivalom dogovara transfer Filipa Uremovića ili Dominika Prpića, a da k tome Francois Vitali napadne novinare da šire dezinformacije, pa onda već sljedeći dan završi taj ‘lažni’ posao. Nezamislivo, zar ne? E pa tako bi istinski i trebalo biti. 

S druge strane, reakcija najžešćih navijača Rijeke sve je samo ne dovoljna. 'Mr. Bađet, loš čovjek, još gori biznismen. Miškoviću, d**oljo, od**bi iz Rijeke’, stajalo je na poruci koja je osvanula na zidovima Kantride, a koja Miškovićev tron ne da nije uzdrmala, dobro se za nju uopće i pročulo. Ako uistinu žele klub koji nije ovisan o glavnom konkurentu, definitivno će im trebati snažniji voljni moment od toga. 

Ovaj transfer direktan je udarac na navijače kluba s Kvarnera, a došao je, za njih, u najgore moguće vrijeme, u trenutku kada si prvi na tablici, kada na raspolaganju imaš još jednog jedinog seniorskog stopera Antu Majstorovića i kada si tom klubu ljetos već prodao svog najboljeg napadača. U nekoliko navrata Mišković je isticao kako je prošle sezone dosta riskirao, kako financijska situacija u klubu nije bajna, ali ako je toliko loša da jednog od najvažnijih aduta u srcu sezone prodaš izravnom konkurentu za naslov i tako mu pomogneš da stane na noge, onda neka im je sa srećom.