Strani radnici u Hrvatskoj: Većina šalje novac kući, a mnogi kaže da im je život u Hrvatskoj bolji

Sociolog Ivan Balabanić gostovao je u programu N1 televizije gdje je predstavio najnovije istraživanje Instituta za istraživanje migracija o tome kako žive i rade strani radnici u Hrvatskoj.

Ivan Balabanić s Instituta za istraživanje migracija se već dugo bavi stranim radnicima, razgovara s njima, provodi istraživanja, a posljednje je objavljeno prije mjesec dana, u kojem opisuje kako se strani radnici osjećaju u Hrvatskoj. Balabanić tumači:

'Ovo je drugi val istraživanja koji smo proveli među stranim radnicima. Ove godine smo napravili anketu među 429 radnika iz Azije i Afrike, to je važno naglasiti, kad kažemo 'strani radnici', ljudi često barataju brojkama od 100 tisuća, 200 tisuća, kako tko u javnom životu, ali među njima je oko 70 tisuća ljudi iz Azije i Afrike. Ove godine smo napravili anketu samo na području Zagreba i Zagrebačke županije, tako da podatke treba gledati u tom kontekstu. Sam uzorak je bio takav, kvotni, odgovarali su oni koji žele odgovarati, pa tako i podatke treba tumačiti, više kao orijentaciju, a ne baš kao točan broj', rekao je.

Odakle dolaze strani radnici?

Prvi podaci iz istraživanja pokazuju da su glavne zemlje podrijetla Nepal (37,8 %), Filipini (22,8 %) i Indija (19,6 %). Dominantno dolaze muškarci (81,8 %), a najzastupljenija skupina su mladi od 25 do 29 godina (32,9 %). Od ispitanika, njih 81,6 % šalje novac obitelji izvan Hrvatske.

'Građani Nepala jesu najzastupljeniji, a velik je porast građana Filipina, primjerice u siječnju ove godine je 20 % više dozvola izdano za građane Filipina, za građane Indije i Nepala 4 tisuće manje - znači smanjuje se broj iz Indije i Nepala, a raste broj Filipinaca', ističe Balabanić kako je to slično bilo kojoj migrantskoj zajednici u Europi.

Balabanić smatra da ne razgovaramo dovoljno o stranim radnicima. 

'Mi smo 2021. godine ukinuli kvotni režim, i tu se osjetila potreba za radnom snagom i stihijski su ljudi dolazili preko raznih agencija na razne načine. Sad s dolaskom novog zakona prošle godine se počeo uvoditi red, ali od početka pa i do dan danas je to određena tabu tema u našem društvu, pogotovo u političkom životu. Dojma sam da se nitko ne usudi javno pričati o toj temi, koliko ti ljudi stvarno zarađuju, je li stvarno smanjuju plaće hrvatskim radnicima, zašto uopće trebamo mi te ljude u Hrvatskoj, itd.

O tome se jednostavno ne govori dovoljno s vrha politike, NGO sektora, gospodarstvenika na javnoj razini... i tu se onda otvara prostor za razne manipulacije marginalnih političkih stranaka i populista koje vegetiraju na toj temi i onda njihov diskurs postaje dominantni diskurs koji ljudi preuzimaju', upozorava Balabanić.

Prema podacima, njih 84,1 % radi puno radno vrijeme, a top tri sektora su: prijevoz (28 %), ugostiteljstvo (18,4%) i građevinarstvo (17,5%). Što se tiče dugoročnih planova, 19,3 % ispitanika želi ostati do mirovine u Hrvatskoj, dok njih 14,2 % želi ostati cijeli život. Što se tiče kvalitete života, bilježi se pozitivan pomak, sa subjektivnim osjećajem zadovoljstva nakon dolaska u Hrvatsku. 78,3 % radnika kaže da im se kvaliteta života popravila, dok 77,9 % ispitanika kaže da bi ponovno odabralo dolazak u Hrvatsku. Što se tiče prava, njih 88,3 % smatra da zaslužuju ista prava na kvalitetu života kao i lokalno stanovništvo.

Balabanić ističe kako je zanimljiv podatak da većina Filipinaca i Indijaca dolazi s fakultetskim obrazovanjem: 'Nije nikakav novitet da visokoobrazovani ljudi rade slabije poslove u nekoj državi poput Hrvatske ili Njemačke jer im to često služi u njihovoj percepciji da će se uklopiti i možda za par godina raditi posao za koji su se obrazovali. U konačnici, dosta naših ljudi s diplomom odlazi u Irsku, a rade kao konobari'.

Balabanić upozorava na tamnu stranu migracije. 69,9 % stranih radnika se barem ponekad osjetilo diskriminirano, dok njih 39,6 % nema niti jednog bliskog prijatelja iz Hrvatske. 40 % stranih radnika se uopće ne osjeća kao dio hrvatskog društva, a njih 63,7 % smatra da nemaju istu poziciju kao domaći radnici (kada su u pitanju plaće i napredovanje). "Oni su kod nas prvenstveno integrirani, ako se tako može reći, kroz radno mjesto, onda i sama diskriminacija najčešće dolazi od strane poslodavaca i od strane kolega', ističe Balabanić.

O nedostatku podrške govori i podatak da samo 28,7 % ispitanih stranih radnika ima odabranog liječnika opće prakse, dok njih 19,3 % nema zdravstveno osiguranje. 40,8 % ispitanika prvo traži pomoć od poslodavaca, a 25,2 % od drugih migranata: 'Tu je problem već u samom početku. Kad dolaze u Hrvatsku nemaju nekakav info paket, a iz država iz koje dolaze, nije isti sustav. Primjerice, niti ne znaju da moraju imati liječnika opće prakse'.

Ipak, uz sve poteškoće, Balabanić primjećuje da se događa pozitivna interakcija između Hrvata i stranih radnika, a o integraciji kaže kako: 'S vremenom vjerujem da će nam to postati normalno, kao narod nismo baš tako orijentirani rasistički da bi nam netko smetao samo zbog kulturne razlike'.