Mladen Pavković: Ubijeni branitelji i civili još se i nađu, ali ne i njihovi krvnici

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), priopćenjem za javnost oglasio se u svezi identifikacije posmrtnih ostataka branitelja na Ovčari i Petrovačkoj doli.

'Nakon što su prigodom identifikacije posmrtnih ostataka nakon toliko godina neizvjesnosti i čekanja pronađeni posmrtni ostaci junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, Jeana-Michelina Nicoliera, francuskog državljanina, koji je za razliku od ne malog broja hrvatskih dezertera došao i ostao braniti Hrvatsku, barem u Vukovaru treba proglasiti dan žalosti.

Uz ovog branitelja, HOS-ovca, pronađene su i kosti još trojice hrvatskih junaka, a u zadnje vrijeme, zahvaljujući angažiranju potpredsjednika hrvatske Vlade i ministra Tome Medveda svako malo se otkrije netko tko je pao za Hrvatsku. No, još tražimo blizu 1800 Hrvata, za koje Srbi znaju gdje su pokopani, a ne žele reći, odnosno otkriti.
No, kako svaki zločin ima svog zločinca, onda se i ovog puta postavlja pitanje – tko je ubio sve te ljude? Posmrtni ostaci su tu, a zločinaca 'nema', odnosno ili su pobjegli u Srbiju i Crnu Goru, ili i dalje žive među nama.

Neki pitaju - zašto se ranijih godina nisu pronalazili toliki ubijeni? Razlog vjerojatno leži u činjenici da ih se nije tražilo, ili su se tražili tako da ih se ne nađu.

Ali, kad se otkriju kosti poginulih, to se, kao u ovom zadnjem slučaju, s pravom oglašava, kao pobjeda, dok s druge pak strane ni nakon toliko godina nemamo pojma tko su ubojice, imaju li oni imena i prezimena?

Pupovčeva udruga Srpsko narodno vijeće (SNV) mogla bi i trebala je pomoći oko otkrivanja srpskih i inih ubojica. Ali, oni svaki puta okreću pilu pa se ne bave agresorima, nego žrtvama, koje, da ti pamet stane, relativno često proglašavaju i – zločincima.

Vrijeme je, uz ostalo, da zatražimo dokumentaciju koju su i iz vukovarske bolnice odnijeli okupatori u Beograd.
Dakle, s traženjem kosti ubijenih (koje se naziva nestali) paralelno se moraju tražiti i zločinci, tim prije što još do danas ni jedan srpski i ini zločinac iz Domovinskog rata, koji je bio na visokim vojnim i ostalim dužnostima, nije odgovarao.

Ako se vodi arhiv kriminalaca, prostitutki i pedofila, onda u čemu je problem da nešto takvoga ne postoji i kad su agresori u pitanju?

Inače, valja podsjetiti, (nikad dovoljno), da je Vukovar doživio strašnu sudbinu. Tamo je tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata izvršen genocid, ekocid i kulturocid. Nakon četiri krvava mjeseca otpora srpskim i jugoslavenskim hordama, Miloševićevim teroristima, ovaj je Grad sravnjen sa zemljom, a stanovništvo protjerano ili ubijeno. Još su nam u sjećanju televizijske snimke ratnog zločinca Veselina Šljivančanina kad je s ponosom, s crvenom petokrakom, (sic!), zajedno s pijanim i raspjevanim četnicima, ušao u vukovarsku bolnicu i kada je predstavnicima Crvenog križa objašnjavao kako im je dao sve, kako su i noćas ovdje ginuli njegovi vojnici i ako im nije pravo, mogu napustiti ovaj grad. Bilo je to 18. studenoga 1991. Tada je u nepreglednoj koloni ljudi koji su protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta, s vrećicom u ruci, bila i mala Željka Jurić koju pamtimo po njezinom plavom kaputiću i suznim očima. A takvih željka, ali i starih i nemoćnih ljudi bila je velika, nepregledna kolon. Mnogi od njih nikada se više nisu vratili.

Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru prekriveno je bijelim križevima. Ima ih ukupno 938. Tamo je smještena najveća grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata. Tu su sahranjena i četiri sina Kate Šoljić, suprug i sin Kate Zadro, brojne obitelji... Vukovar će još dugo plakati. A kako i ne bi kad je ovdje ubijeno, poginulo i nestalo na tisuće ljudi. Mnogi Vukovarci prošli su i kroz koncentracijske logore. Najzloglasniji su bili oni u Stajićevu, Begejcima, Mitrovici, Nišu... Veliki broj ljudi s ovoga područja ostavio je svoje kosti i u zemlji agresora.
Svake godine, 18. studenoga, pa tako će biti i ove, u Vukovaru se okupi veliki broj ljudi iz cijele zemlje kako bi se dostojno obilježio ovaj povijesni dan kad je Grad okupiran. Iako to nije i ne može biti dan pobjede hrvatskog naroda, na neki način on to ipak i jeste, tim prije što se za vukovarsku bitku kaže kako je postala simbol hrvatskog otpora mnogo nadmoćnijem neprijatelju.

A hrvatska mladež, odlazeći u Vukovar, svojom vjerom, radom i spremnošću i te kako svjedoči da je dostojna onih koji su izvojevali slobodu, ostvarenu na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, koji je znao kako se oduprijeti i poraziti srpske teroriste i kako izvesti hrvatski narod iz mraka Titove Jugoslavije i bijede na svjetlo slobode.

Danas se Vukovar oporavio. Mnoge porušene kuće ponovno su izgrađene ili obnovljene. Ljudi se sve više vraćaju. Teško im je ali i dalje žele živjeti i raditi u svome Gradu. Na strašne trenutke rata neprestano će ih podsjećati Ovčara, mjesto na osami, u smjeru Iloka, gdje su Srbi zlostavljali i ubili veliki broj ljudi odvedenih iz vukovarske bolnice, (dosad su zbog toga odgovarali samo neki 'teritorijalci'), među kojima je bilo i ranjenika. Na dim i smrt, podsjetit će ih i podsjeća ih i vukovarski vodotoranj, simbol otpora i opstojnosti, te mnogi drugi objekti, poput tvornice Borovo koju su četnici opljačkali i uništili...
U ovom se Gradu godinama nisu oglašavale ptice. Ako navratite u njegove parkove, sada ćete čuti i poneku. Život se vraća, sve je manje ruševina, a sve više gradilišta.

Ali ne, Vukovar nikada neće biti ono što je bio. Predugo su njegovi stanovnici živjeli u paklu stotina tisuća projektila koji su ga razarali. Oni koji su imali sreću i preživjeli, danas pričaju o nevjerojatnom junaštvu i patnjama svih koji su tu ostali do kraja. Branitelji Vukovara, ali i ostali koji su ima došli u pomoć, nisu žalili živote u obrani Grada. Oni su zadržavajući neprijatelja omogućili stvaranje hrvatske vojske neophodne za obranu opstojnosti države.

Vukovar je teško stradao i treba ga obnoviti – napisao je netko - ali jednako tako i udahnuti mu dušu, da bude moderan, prepoznatljiv Grad, koji treba voljeti, kao što su ga voljeli oni koji su ga branili, poput neprežaljenog  Jeana-Michela Nicoliera i brojnih, brojnih drugih', poručuje Pavković.