Milanović: Stjepan Radić je govorio - kad se veliki tuku, mali idu pod stol. Jasno je što je htio reći

Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović sudjelovao je na svečanosti dodjele činova i prijema u djelatnu vojnu službu 17. i 18. naraštaja kadeta, 17. naraštaja Temeljne časničke izobrazbe Zdravstvene službe i 12. naraštaja Temeljne časničke izobrazbe Zdravstvene službe - vojni specijalisti Hrvatskog vojnog učilišta dr. Franjo Tuđman, javlja N1.

Govor koji je predsjednik održao tom prigodom pročitajte ispod:

'Posebno mi je drago vidjeti značajan broj mornaričkih časnika i časnika. Kopnena vojska je naravno najveća. Svaka država ima kopno i zrak, ali nema svaka more. To je je, dakle, naš identitet i čeka nas ogroman posao u opremanju Hrvatske ratne mornarice u skladu s našim potrebama koje treba racionalno prosuditi. Taj postupak jedva da je počeo i vjerujem da ćemo se u njemu, koliko god je to moguće, osloniti na vlastite snage. Iza tog oslanjanja na vlastite snage, znamo kroz povijest, da su stajale nekakve mutne namjere, izolacionizam, odvajanje zemlje od međunarodnih tokova, politička represija. 

Međutim, kada je u pitanju obrambena industrija, gdje god je to moguće, a nije svugdje i nije često, treba probati razviti stvari sam. To su naša brodogradilišta, to je sve ono što bismo mogli, znanje koje imamo, ali koje, kako se kaže, piloti to zovu 'perishable skill', sposobnost koja se gubi ako ne vježbaš i ne radiš cijelo vrijeme. Sklizne niz obraz kao suza na kiši i više ne znaš i ovisiš o drugima. A male zemlje u određenoj mjeri, politički, sigurnosno, uvijek na neki način ovise i o drugima. O savezima koje sklapaju, o obavezama koje preuzimaju, o tome koliko su racionalne i hladne u prosudbi svojih mogućnosti i obaveza. Tako je Hrvatska odabrala NATO savez. Tome sam posvetio prve godine, intenzivne godine svoje diplomatske službe, kao jedan među prvima, u stvari prvi u hrvatskoj diplomaciji i to nekoliko godina. I znam što je to. I to je dobro i to je za Hrvatsku jedini put. Međutim, moramo biti svjesni, moramo stalno propitivati, bez da gubimo ljudsku i savezničku lojalnost, koja mora biti konstanta, ali moramo stalno gledati stvari oko sebe.

Govorio je Stjepan Radić, jednu od dobronamjernih i u stvari jasnih poslovica, ali ne baš do kraja izbrušenu u sadržaju, kad je rekao, 'kad se veliki tuku, mali idu pod stol'. Da, namjera je jasna što je tim htio reći. Naravno, ne idu pod stol, pod stol idu pijanci i kukavice. Dakle, makneš se od stola i gledaš što se zbiva. Tako i države koje misle o sebi, misle na sebe i zadržavaju neprijeporno, neupitno pravo da zadnje odlučuju o svojim potezima i da zadnje odlučuju, da se njih pita što će i kako će u određenim situacijama. I to je pravo koje Hrvatskoj nitko ne može i neće oduzeti i ona ga je zadržala, bezuvjetno. Zvao se to suverenizam ili zdrava pamet.

Mi smo ovih dana dosta slušali o preustroju Hrvatske vojske. Dobro je da smo slušali, dobro je i da se radi. Međutim, moramo konstatirati da u ovom trenutku, kada je svijet nesiguran, nejasan, mutan, kada se stvari odvijaju pred nama, a ta filmska vrpca malo staje pa se vraća natrag pa zastaje, da mi živimo u svijetu i u savezu u kojem je oprema strahovito skupa. Nezamislivo skupa, prokleto skupa, neobjašnjivo skupa. Da su to ekstremni iznosi koji se danas traže i dobivaju iz određenih borbenih sustava i da je to realnost. I da si upućen na vrlo ograničen broj dobavljača, a svog nemaš. I da je mantra, odnosno diktum o 2 posto BDP-a za obranu samo računovodstvena stavka

Jer za tih dva posto ili milijardu, milijardu i pol eura, možeš kupiti tisuću tenkova, a može biti da možeš kupiti dva para cipela ili jednu pušku, repetirku. To je ključna stvar. Koje sposobnosti i koja moć, na kraju krajeva, tehnološka i kinetička se tim novcem može kupiti. U svijetu u kojem borbeni zrakoplovi, koji jesu napredniji nego prije 80 godina, i to bitno, ali ne baš toliko napredniji i toliko neranjiviji da koštaju 100 milijuna dolara po komadu. Nekad ih se radilo 15 dnevno. Padali su, uništavali Njemačke i druge gradove. Da tenk košta 25 milijuna eura. Taj tenk, jedino što bi trebao letjeti, da bi to bila realna cijena tog tenka, ali ona jest realna, i taj novac je realan, pitanje je samo od koga ima i u kojem iznosu. Ne možemo si priuštiti sve ono što bismo htjeli i nećemo nikad moći u takvim uvjetima, ali trebamo biti, reći ću, proračunati u nekim stvarima i sebični i vrlo dobro promisliti prije svake odluke jer one su dugoročne. Brod koji se gradi, daj Bože da se završe ove koji se grade, da se porinu i da plove, i oni koji trebaju doći, se grade s vrlo, vrlo promišljenom kalkulacijom koju sposobnost dobivaš, koliko to košta, jesi li ga u stanju održavati, i tako sve ostalo.

Meni je, kažem, još jednom drago da sam ovdje vidio nekoliko desetaka formiranih ljudi kojima ja ne moram kao brucošima crtati i objašnjavati što su odabrali i da je to častan poziv. Da, to je težak poziv. Vojska služi za vođenje rata. U najboljem slučaju za odvraćanje od izbijanja rata, ako je dovoljno ozbiljna i ako se takvom doživljava. Ali u krajnjoj konsekvenci vojska jednako rat, ratna djelovanja i, nažalost, i gubitak ljudskih života pa onda i materijalnih sredstava i bogatstva nacije. To je poziv koji je po tome poseban i nema sličnoga. Čak nije ni kao svećenički, još i posebniji. Vama zahvaljujem što ste odabrali ovo.

I ljudi su, kao socijalna bića, evolucijski oportunisti, što je dobro. Jer nismo ni jaki, ni brzi kao lav, niti elastični kao neke druge životinje. Ali smo pametniji zato što promišljamo, što gledamo, što kalkuliramo, što je tu za nas dobro, a što nije. I to se da osjetiti u duhu vremena, u zeitgeistu. Prije dvije i pol godine kada su Rusi upali u Ukrajinu, prvih nekoliko ceremonija dragovoljne vojne obuke u Požegi iz koje dobivamo buduće vojnike, to je temeljna obuka od dva mjeseca, nakon koje se većina tih mladih ljudi, uglavnom iz Slavonije i Dalmacije, takav je vakat, tako stvari stoje, odlučuje kasnije za vojni poziv. Taj broj je u mjesecima nakon početka te zadnje faze rata, koji traje već dugo, pao na 60-70 ljudi, od nekoliko stotina. Odjednom, ljudi nema. Ljudi su se preplašili, što je normalno. Kalkuliraju. Nesigurni su.

Prije nekoliko dana u petak, na pisti na postrojavanju u Požegi bilo je skoro 300 dragovoljnih ročnika. S članovima obitelji i prijateljima, to je izgledalo lijepo. Neću reći moćno, to je samo 300 ljudi. I to je još jedna tema o kojoj moramo vrlo ozbiljno i detaljno razgovarati, naravno i na tijelima koja su za to predviđena Ustavom, a tiču se vojnog roka. Naša pričuva je sastavljena od ljudi koji, ispostavilo se, stare. Svake godine imaju godinu više, a ne godinu manje. I tako su u prosjeku došli do dobi od skoro 50 godina. To nije pričuva. To nije čak ni fikcija. Bez ljudi, bez vojnika, nema vojske. To se najbolje vidi danas u Ukrajini. Tehnologija može do određene mjere, ali ako je ima i druga strana, sve se svodi na vojnika, na postrojbu i na ljude koji se u realnim uvjetima, u realnom vremenu, na terenu bore i ginu. To je nešto što vojska mora imati. Bez toga vojska ne postoji. I zato razgovor o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka, koliko je to moguće u ustavnim okvirima jer Ustav tu stavlja vrlo jaka ograničenja... Tako je, to je prigovor savjesti, to se ne može izbrisati iz Ustava. A tko god to kaže, neka promijeni Ustav, ali prije toga to se ne može. Onda treba motivirati dovoljan broj ljudi da se školuju pa makar bazično ili malo više od bazičnog, da mogu biti pričuva. Jer bez pričuve Rafalei, Leopardi, to sve skupa ima puno manje smisla. To ne može biti politička ni stranačka tema, to je tema za sljedećih 20 godina. Jer oni koji sada prođu dril bit će upotrebljivi, da tako grubo kažem, sljedećih 20 godina. Bez toga nećemo imati kopnenu vojsku. Bez toga treba tražiti rješenje, a ono postoji ako se želi razgovarati', rekao je predsjednik.